ISPOVEST JUGOSLOVENA: Davne ’79. cele noći sam ČUVALA TITOVU ŠTAFETU MLADOSTI

Serijal 'ISPOVEST JUGOSLOVENA' ima za cilj da mladim ljudima predstavi, a starije podseti na vreme kada je crveni pasoš bio propusnica za ceo svet i kada je, gledano današnjim očima, život na ovim prostorima bio bajka. Šaljite nam vaša sećanja na Tita, Jugoslaviju i život od pre nekoliko decenija, a mi ćemo to objaviti.

 

Gordana Jujić je rođena 1961. godine u Smederevu. Završila je Osnovnu školu “Dr Jovan Cvijić” i gimnaziju “Jovan Janićijević” u Smederevu. Studirala je na odseku Nemački jezik i književnost Filološkog fakulteta u Beogradu. Završila je studije homeopatije i magistrirala na “Contemporary College of Homeopathy”, Bristol, UK. Bavi se homeopatijom i freelance pisanjem. Živi i radi u Smederevu.

Tekst koji je poslala redakciji portala Dnevno.rs o njenim sećanjima na život u Jugoslaviji, radnim akcijama i trenutku od pre 35 godina kada je javljeno da je doživotni predsednik SFRJ Josip Broz Tito preminuo, prenosimo u celosti.

Kao unuka ruskog emigranta, imala sam male šanse da usvojim Ideju vodilju mladih generacija naše ondašnje domovine. S obzirom da moje ujake za vreme Velikog rata nije tukao samo onaj ko je žurio na autobus, uz činjenicu da, kao rođeni Smederevci, do pedeset i neke nisu mogli da dobiju državljanstvo države u kojoj su rođeni, teško da je u meni mogao da se primi pelcer komunističkog raspoloženja. Možda je i mogao, da se u našoj porodici o tome govorilo sa ogorčenjem, mržnjom ili besom. Nije. Naprotiv. Blagu narav je moj deka, ako ne nasledno, a ono svojim ponašanjem, preneo na sve članove porodice. I valjda zbog toga nisam otišla u drugu krajnost.

Odrasla sam u domu domaćinske gradske porodice šezdesetih i sedamdesetih: kuvali smo pasulj sa “živom” vodom, veš smo iskuvavali u velikom loncu i štirkali smo posteljinu. Na stočićima su stajale šustikle i miljei, ujutro smo uzimali slatko iz posude sa tanjirićem, doručkovali smo griz ili poparu, rovito barena jaja sa domaćom slaninom ili kobasicom. Sve je bilo domaće iako smo živeli u gradu. Mleko nam je na vrata donosio mlekadžija iz Vučaka. Jaja su četvrtkom donosile tetka Gara i tetka Vida iz Selevca. I svako je uvek bio pozvan da uđe, sedne, umije se, prezalogaji, predahne.

Svemu su me naučili bez mnogo priče, bez mnogo dramljenja, iako je to bila porodica velikih dramatičara. Poput Čehovljevog ujka Vanje. Poput mog ujka Vanje. I ujka Vlade. Moji ujaci su bili zaštitni znak mog detinjstva, odrastanja, moje mladosti. Zbog njih nisam mogla da poverujem u Ideju. Nisam Ideji nikad oprostila to što su njih, kad su bili dečaci, tukli zbog Nje.

Pričalo se (a nije da nije bila istina) da je svako morao da bude član SKJ ako je imao ambicije da studira na nekom od fakulteta, a naročito kad je trebalo da se zaposli. Zbog toga mi dugo nije bilo jasno kako su moji ujaci, kao i moja majka, pozavršavali fakultete i ceo radni vek proveli u ondašnjim preduzećima (organizacijama udruženog rada), a da niko od njih nikada nije bio član SKJ. Znači, moglo se. Mnogo toga se moglo, mnogo se imalo. Ali, svi smo imali približno isto. Ono što smo zasigurno imali, svi podjednako, bio je sistem vrednosti – sistem koji je u današnje vreme nezamislivo visok.

Kako god zvučalo, to je bila i ostala istina. I to znamo mi, koji smo na tim vrednostima odgajani i vaspitavani. U nas su te vrednosti usađene i zato se većina nas, iz šezdesete i šezdeset i neke, oseća uskraćeno. Nama je oduzeto, oteto nešto što je bilo nezamislivo nemati. Slogan „Bratstvo i jedinstvo“, koji je značio mnogo više od onoga kako je mnogo puta interpretiran, za nas je bio višedimenzionalan.

Nisam učestvovala u radnim akcijama – nije mi to bilo privlačno, kao ni uranci za 1. Maj. Nisu me ni terali ni odvraćali. Jednom sam bila na letovanju u Vodicama. Nisam želela da postanem član omladinskog ogranka SKJ kad sam bila pred maturom. To je čak i te ’79. bila velika čast, ali ne i za mene. Ja sam bila odlučno ljuta zbog svega što je moja porodica preživela.

I pored svega toga, učestvovala sam na sletu 25-og maja. Bar na jednom velikom. U Tvrđavi sam učestvovala, kao gimnazijalka, a ’79. sam u našoj kasarni provela jednu noć sa najboljim omladincima Smedereva. To je bila prava kasarna i u njoj su bili pravi vojnici iz raznih republika i gradova naše ondašnje domovine. Čuvali smo Štafetu. Pevali smo “Računajte na nas”, iz iste one pedeset i neke u kojima moji ujaci nisu bili državljani svoje zemlje. Podilazili su me žmarci od uzbuđenja dok sam stajala na straži pored Štafete. Bilo je veličanstveno. Znala sam gde pripadam. Bilo je nečeg uzvišenog u toj noći: gimnazijalci i gimnazijalke smederevske gimnazije Jovan Janićijević te noći su čuvali i sačuvali Štafetu (kao da je bila u nekoj opasnosti). Ujutro smo, iscrpljeni od neprospavane noći, promukli od pevanja i uznemireni od nekih simpatija ispratili Štafetu na dalji put.

Toga sam se setila pre neki dan, 4. maja, na dan kad je 1980. umro Tito, a setiću se i 25. maja, na Dan mladosti: kako sam volela slet tog dana, kako smo svi porodično gledali direktne prenose predavanja Štafete Drugu Titu. Odavno više nema Dana mladosti. Jedno vreme kao da smo ga se stideli. Ja, doduše, nisam.

Odrasla sam u porodici ruskog emigranta, čije su članove u najboljem slučaju mogli da deklarišu kao poštenu inteligenciju. U mojoj porodici Ideja nije imala šanse da zaživi. Ipak, naučili su me da svi ljudi imaju ista prava, da je Smederevo moj grad, da je moja domovina jedna, da je moj narod jedini koji govori mojim jezikom i da to nikada ne smem da zaboravim.

Živi živi duh slovenski, živeće vekov’ma…  

Ako želite da sa nama podelite svoja sećanja na Tita, Jugoslaviju i život u njoj, pišite nam na mejl [email protected] ili na Fejsbuk strani Ekalendar.