ZAŠTO SMO UBILI KULTNE KAFANE? “Beograd je prodao KARIRANI STOLNJAK za tri lignje u velikom tanjiru”

Stari Beograd - Šumatovac
Arhiva

"Nekada su gradski boemi poput Kapora i Preleta dočekivali jutra u beogradskim kafanama, a danas su na njihovom mestu ili luksuzni "sterilni" restorani ili menjačnice, apoteke i kladionice..."

 

Sećam se onog divnog mirisa Beograda kad sam bila mala. Iako su to bile one nesrećne devedesete, iako su na rafovima Beograđanke stajale samo kristalne pepeljare i svećnjaci, kafane su mirisale. 

U ta neobična vremena prođemo pored “Poleta” (tamo kod Cvetnog trga) a ono – miriše riba samo tako… Stalno sam govorila tati da me vodi tamo – ‘kod kapetana’.

Sećam se i divne kafane “Šumadija – kod Ješe“, u Boleču, gde sam proslavila punoletstvo, maturu (malu i veliku), upis na fakultet, upis u drugu godinu, sve uspešne i neuspešne ljubavi… “Šumadija” je uvek mirisala na roštilj, čorbe i svež ’leba. Miriše i dan-danas, a postoji još iz vremena Karađorđa.

Mislima svraćam sad i u moj omiljeni bife “Kajmakčalan”, koji još ima karirane stolnjake sa rupama od cigareta, metalne pepeljare, parket i ne-tako-savršeno čiste čaše. To je mesto u kome vas neće začuditi da se za pet minuta učmala atmosfera podigne u nebesa tako što će neki gost doneti gitaru i zapevati i pevati do rane zore.

Odmah ispod je “Zlatni opanak”, blizu je i “Tašmajdan” iliti Toza Grk

Postoje te kafane i danas. Bar donekle…

I kafane ubijaju, zar ne?

Mnoge kultne kafane u centru grada izgubile su bitku sa 21. vekom. Čuvena “Mlava” iz koje su uvek mirisale punjene bele vešalice, škembići i rakija godinama tavori zatvorena, prašnjava i propala. 

Kafane o kojima su pisali najbolji beogradski hroničari pretočene su u banke, menjačnice, kladionice, kojekakve kazine i apoteke. Ili su modernizovane što je, čini mi se, još gore.

Neke kafane su se prodale za Coca-Cola logo i frižider. A neke su se stopostotono “unovokomponovale”, te za “male pare” (u rangu jedne rudarske plate) možete dobiti veliki tanjir hrane. To podrazumeva tri napunjene lignjice u sredini, brdo zelene salate ili rukole (jer, danas je rukola u trendu), sa nekoliko šargarepica i soja-sosom kojim je ostatak tanjira išaran.

Ako eventualno nakon tog “obroka” poželite i kafu, dolazi do još jednog modernog momenta. Turske, naravno, nema – a ‘espresso’ će vas skuplje koštati možda samo u Dubaiju… 

Ako se malo glasnije nasmejete, dotrčaće konobar da vas opomene. Ako, ne dao Bog, za predjelo ne koristite prvu od petnaest ponuđenih viljuški – gledaće vas kao kompletnog neznalicu, ruralca i “ne-evropljanina”.

I tako mi se misli o divnim zadimljenim kafanama preseliše u sterilne prostore pune ’elite’ sa plitkim mozgovima i dubokim džepovima.

Pitam se šta se desilo Beogradu?

Da li je problem u tome što više nema Beograđana koji bi uživali u kariranim stolnjacima i metalnim pepeljarama? Ili je problem u tome što se pojavljuju neki novi Beograđani koji, zarad društvenog statusa, gutaju knedle gledajući IN tanjire sa IN lignjama.

Reći ću vam samo ovo – možda je lepo biti viđen u tim novim restoranima, paziti na svaki detalj i svaki pokret, jer će možda baš vaša slika izaći u nekom ’week’ pregledu.

Ali, verujte mi, još je lepše kad se zaglavi nad kariranim stolnjacima u divnom, opuštenom društvu – dok hranimo i dušu i telo. Pod uslovom da ovi malobrojni hramovi beogradskog hedonizma izdrže pritisak modernog doba i još modernijih ljudi.