’Sestre’ koje Beograđani obožavaju: MAGIČNO MESTO NA KALEMEGDANU za sve generacije! (FOTO)

Mnogi kažu da je najlepše mesto koje možemo da vidimo u Beogradu upravo mesto gde Dunav i Sava postaju jedno i odlaze dalje u nepovrat. Iako se vožnja brodićem po ovim rekama smatra jednom od lepših užitaka koje glavni grad može da ponudi – em si na vodi, em vidiš Beograd kao na dlanu, postoji još jedno mesto koje Beograđani smatraju magičnim, iz samo njima znanih razloga.

 

Ako ste više od jedanput prošetali Kalemegdanom i ako ste prošli pored ”uvek zauzetih klupa”, znate o čemu govorimo.

Mnogi sa kojima smo razgovarali mišljenja su da je to najbolje mesto za zagrljene, srećne, ljute, one sa ljubimcima ili one koji su došli ”samo da odmore oči”.

Proleće je konačno stiglo u naš glavni grad, sunce je obasjalo svaki beogradski kutak, ali boje kakve nude dve reke, povezane sa velikom tvrđavom, nema baš svaki evropski grad. U redu, možda nismo Prag ili Beč, ali zato imamo posebno mesto za svakog Beograđanina ponaosob.

– Često volim da sedim na ovoj klupi kada je slobodna. Primetio sam da je ova pored uvek zauzeta, a nije mi jasno zašto. Mislim, na istom su odstojanju. Ja ih u šali često zovem sestrama – kaže nam sredovečni čovek koji tek što je seo na nju.

 

”Sestre” se nalaze tik ispod ”Pobednika”, a društvo im nikada ne manjka.

Evo, verujte, imam 26 godina, a nikada nisam našla mesto da sednem. Kad god bih prošla, nekog uvek ima i nije važno da li su mladi ili stari, uvek se svi lepo druže da mi je neprijatno da bilo koga prekidam. I kako uopšte da prekinete nekoga dok uživa u najlepšem pogledu – pita se devojka sa velikim naočarima, koja ni ovog puta nije imala sreće.

Oni koji, takođe, ne stignu da se makar na trenutak spuste na drvene lepotice, samo prođu, došetaju do ivice tvrđave i komentarišu lepotu ispred sebe i s vremena na vreme se osvrću,  ne bi li neko ustao.

 

Naša ekipa je nadomak klupe provela određeno vreme kako bismo saznali koliko je prosečno vreme koje Beograđani, stranci ili provincijalci provode na jednom od ”simbola” prestoničke tvrđave.

– Prelep je dan, pa sam malo izašla da prošetam. Stanujem u Gospodar Jovanovoj, pa mi je Kalemegdan veoma blizu. Svake godine s prvim suncem, ja sam tu. Nemam nijednu određenu klupu na kojoj sedim i nemoguće je imati je, jer je tvrđava uvek puna. Često volim da sednem i da se sunčam, pa se prijatelji šale sa mnom i kažu mi da je Kalemegdan ’moje more’ – kaže nam baka koja se domogla klupice i rešila da se i tu malo osunča.

 

Sedeli smo pored klupa… sedeli, a ljudi su se smenjivali. Za sve vreme koje smo tamo proveli, ”sestre” ni u jednom trenutku nisu ostale same. Prosečno vreme zadržavanja njihovih posetilaca je 20-ak minuta, a pretpostavljamo da se leti mladi i stari mnogo duže zadržavaju.

Preko dana one predstavljaju mesto na kojem prolaznici odmaraju ili na kojem se dvoje ljube, dok se uveče skuplja mladež Beograda… I tu počinje zabava. Preko puta su splavovi različitih boja, koji ispuštaju različite zvukove, pa su zbog toga klupice prepuštne samo mladićima i devojkama.

Kultna rečenica iz filma ”Lajanje na zvezde”, koju izgovara Bata Živojinović glasi: ” Tko nije vodio djecu na zagrebački velesajam, taj ne zna što je patnja ”, a mi bismo u ovom slučaju rekli: ”Ko još nije uspeo da zauzme divne klupice na Kališu, taj ne zna kako Beograd izgleda sa ’vrha sveta’”.

Zato, ako se do sada niste domogli ”sestara” na Kalemegdanu, vreme je da počnete da vrebate. Iz prikrajka.

Srećno!