NEMI PODSETNIK NAŠE SRAMOTE: Na Topčideru propada kuća NAJVEĆEG PRIJATELJA SRPSKOG NARODA (FOTO)

Tiha, senovita ulica podno Topčiderskog brda sa mnogo zelenila, kaldrmisanim putem i tek dve kuće pamti i bolje dane. Iako prilično zvučne adrese - Bulevar vojvode Mišića 73 zapravo je tek nešto više od sokaka u koji Beograđani teško da bi ikada namenski navratili. Nema nikakve oznake niti traga da je tu živeo i umro Arčibald Rajs - švajcarski forenzičar, publicista, kriminolog i jedan od najvećih prijatelja srpskog naroda iz najtežih dana.

Arčibald Rajs
Dnevno.rs/Kolaž

* Zabranjeno svako prenošenje teksta ili nekog njegovog dela bez linkovanja ka portalu Dnevno.rs ili dozvole redakcije.

Švajcarcu po rođenju, doktoru Arčibaldu Rajsu desila se ta nezgoda da zavoli jedan narod veliki u junaštvu i težak na emociji koji neprijateljstvo još i može da oprosti, ali ljubav i pruženu ruku nikada. Rajs je izabran 1914. godine od strane vlade da istražuje zločine austrougarske, nemačke i bugarske vojske nad civilnim stanovništvom u Srbiji.

Proživevši pravu golgotu na Kajmakčalanu i lično gledajući ratne užase iz vizure jednog vrhunskog forenzičara sa lozanskog Univerziteta Arčibald Rajs vezao se za srpski narod oduševljen, sa jedne strane, herojstvom srpske vojske, a sa druge, plemenitošću sa kojom se postupa prema zarobljenicima. Jako neprofesionalno sa njegove strane, ali na kraju i na početku – ljudski.

I tako, je nakon Velikog rata, Arčibald Rajs rešio da ostavi univerzitetsku karijeru i vilu u Švajcarskoj i da živi sa srpskim narodom, u Beogradu, u kući koju je podigao na Topčideru i nazvao “Dobro polje” u znak sećanja na mesto u Makedoniji gde se odigrala jedna od presudnih bitaka na Solunskom frontu 1918. godine.

Bulevar Vojvode Mišića koji to nije

Wikipedia/Srđan Popović

Ako danas krenete u potragu za kućom Arčibalda Rajsa u Beogradu po dolasku na Topčider naići ćete na misteriju. Naime, vila “Dobro polje” zvanično se nalazi u Bulevaru vojvode Mišića 73. Međutim, ukoliko krenete tom ulicom primetićete da se ona fizički završava brojem 71 i da joj se u nastavku pripaja Drinička ulica. Kako nema nikakve oznake koja bi putnike namernike uputila ka domu slavnog forenzičara jedini način da otkrijete gde je Arčiblad Rajs živeo jeste da sami tragate!

Potpuno nelogično i bez ikakvog reda, kuća Arčibalda Rajsa nalazi se u jednom malom sokaku koji izlazi na Driničku ulicu. Sokak zapravo predstavlja slepo crevo ove ulice i služi da samo dve kuće, koje se u njemu nalaze, izađu na put. To su kuće Arčibalda Rajsa i njegovog prvog komšije i nekadašnjeg ministra Milana Kapetanovića koji ga je jednog vrelog avgustovskog dana 1929. poslao u smrt.

Povod je bio banalan. Priča kaže da su kola koja su dovozila drva Kapetanoviću dizala prašinu usled velike suše koja je te godine zahvatila Beograd. Rajs je insistirao da put bude namenjen isključivo pešacima, a ne kolima. Valjda se u ostarelom naučniku probudila ona “nemačka psihologija”, manifestovana težnjom ka nekakvom redu i poretku u univerzumu, u ovom slučaju na Carevoj ćupriji. I tako je banalna svađa bila kap koja je prepunila čašu… to tako obično biva.

Međutim, trebalo bi reći reč-dve o sadržini te “čaše” Arčibalda Rajsa.

Čovek koji je Srbe znao “u dušu”

Wikipedia/Dungodung

Na prvi pogled bezazlena i neobična priča o ljubavi jednog Nemca prema srpskom narodu postaje mučna po Arčibalda Rajsa upravo posle Velikog rata, kada taj narod počinje da formira svoju novu državu, a sa njom i društvo, politiku, ekonomiju i kulturu. Upravo tada u prvi plan iskoču mane koje je Rajs još mnogo ranije uvideo – nerad, klanjanje bogatstvu, nezahvalnost, ksenofobija vladajuće klase (kao posledica nakaradne zavisti), ljubomora inteligencije, površnost, podmitljivost…

Njegov prvi komšija, Milan Kapetanović rat je proveo u inostranstvu, a kao nagradu dobio je mesto ministra građevine. Isti taj Milan Kapetanović biće i šef servisa za reparacije u Berlinu i Visbadenu.

Osobama kao što je bio Kapetanović Rajs je mnogo zamerao što se nimalo nisu angažovali tokom rata već su se sklonili na sigurno, odande hvalili podvizma Srbije, a nakon rata vratili da upravljaju zemljom.

Vrativši se u otadžbinu posle pobede, u kojoj nisu učestvovali, vaši intelektualci su težili da upravljaju svim poslovima. Seljaci njima nisu ništa značili iako su činili ogromnu većinu u Srbiji, a vojnici, tvorci pobede, za njih su bili “prostaci”, dobri da mlate neprijatelja i ginu, i ni za šta drugo… Umesto da deluje pozitivno vaša inteligencija je delovala negativno. Umesto da gradi, ona je razgrađivala. Ona je žarište truleži i iskvarenosti, od čega toliko trpite. Ako joj dopustite da nastavi, zemlja vam je izgubljena – zapisao je Rajs u svojoj knjizi-manifestu i “dijagnozi” srpskog naroda – “Čujte Srbi, čuvajte se sebe”.

U takvom okruženju i raspoloženju nije mnogo prošlo pre nego što se zaboravilo šta je sve ovaj čovek učinio za Srbe i Srbiju. On je ipak ostao samo “jedan Nemac” čije kritike na račun novog društva nisu dobrodošle. Upravo to mu je navodno i rekao komšija Milan Kapetanović u žučnoj raspravi oko puta.

– Idi u tvoju zemlju, pa tamo zavodi red! Ovo je moje, moj put i mogu da vozim kako hoću! Idi bestraga – vikao je Kapetanović.

Arčibald Rajs je nekoliko sati posle ove svađe dobio moždani udar i zaista “otišao bestraga”. Njegovo srce krenulo je put Kajmakčalana u urni koja će kasnije nestati za vreme Drugog svetskog rata, a telo put Topčiderskog groblja gde i danas počiva.

Poslednja želja koja nikada nije ispoštovana

Ipak, priča o Arčibaldu Rajsu i njegovoj želji da pomogne srpskom narodu tu se ne završava. Testamentom deponovanom u Lozani 1928. godine, slavni kriminolog je veoma precizno podelio sva materijalna dobra, među kojima i kuće u Beogradu.

Vila “Dobro polje” zaveštana je gradu pod uslovom da je Rajsovi poslužitelji i prijatelji, švajcarski par Favra i njihova deca, koriste dok god žive u Jugoslaviji. Nakon toga, kuća je trebalo da pripadne srpskim ratnicima-invalidima koji su se nakon rata našli u nevolji i siromaštvu.

Rajsove poslednje želje nisu ispunjene. Kad su Favrovi napustili Srbiju 1948. kuća je oduzeta da bi ubrzo zatim postala dečiji dom zdravlja. I njegovo životno delo “Čujte Srbi” prvi put je u celosti objavljeno tek 1997. godine.

Danas, kuća bi trebalo da bude muzej, ali nije! U njoj smo zatekli stanare koji tu žive još od 1963. Objekat je zaštićeno kulturno dobro Beograda, ali imovinski odnosi već godinama nisu rešeni.