POKAŽITE PRAZNIČNU HUMANOST: Posebnoj beogradskoj mami posebnog deteta potrebna je VAŠA POMOĆ!

Nevenka Blažik
Privatna arhiva

"Ovo je jedna priča o posebnoj mami koja ima posebno dete. Buđenje obično bude ranije od planiranog, da bi posebna mama mogla na miru da popije svoju "dobro jutro" kafu. Ali, retko kad joj uspe da se probudi dovoljno rano da bi ta kafa i stigla do nje. Posebno dete je budno i treba da mu se promeni pelena."

 

Nevenka Blažik iz beogradskog naselja Mirijevo je samohrana majka devojčice Dušanke koja ima osam i po godina. Za sebe kaže da nema nikoga. Bila je jedinica i i otac i majka su joj umrli. Dušankin tata ih je napustio, a onda i poginuo u saobraćajnoj nesreći dok je bila trudna. Zbog situacije u kojoj se nalazi i broj prijatelja se smanjio, ali ona kaže da im ne zamera.

I tako ona i Duda (kako od milošta voli da zove svoju ćerku) guraju nekako same. Ali to nije njihov jedini problem! Prošlo je tačno šest godina od kada je Dudi dijagnostifikovan dečiji autizam. Ona ne govori, nosi pelene, ima specifičnu ishranu, a sporazumevanje je više pantomima i “po osećaju” nego rečima. Bar jednom nedeljno ima napade panike, meteoropata je, ima strah od otvorenog i nepoznatog prostora, plaši se vode…

Zbog specifičnog stanja u kome se Dušanka nalazi Nevenka stalno mora da bude sa njom. Zbog toga ne može da radi i živi od socijalne pomoći i tuđe nege, ali uskoro više neće imati ni to! Naime, kako sticajem okolnosti živi u stanu koji je veći od 50 kvadrata, Nevenka prestaje da spada u kategodiju “socijalnog slučaja” i pomoć će primiti još samo ovog meseca. Pokušala je da proda stan i za sebe i ćerku nađe nešto manje i skromnije, ali se niko nije javio.

Pismo koje nam je Nevenka poslala prenosimo u celosti:

 

Ovo je jedna priča o posebnoj mami koja ima posebno dete.

Buđenje obično bude ranije od planiranog, da bi posebna mama mogla na miru da popije svoju “dobro jutro” kafu. Ali, retko kad joj uspe da se probudi dovoljno rano da bi ta kafa i stigla do nje. Posebno dete je budno i treba da mu se promeni pelena. Dok mama sprema doručak u kuhinji, posebno dete je uzelo jednu njenu knjigu sa police i počelo da je cepa. Posebna mama sa posebno puno strpljenja uzima knjigu i pokušava da na poseban način objasni svom posebnom detetu da to nije lepo. Nekako uspeva da mu nađe zamenu koja će mu držati pažnju dok ona nastavi dalje da mu sprema doručak.

Doručak, kao i ručak, večera, užina, je isti. Posebno dete ima poseban režim ishrane. Ne voli belo, mokro, mekano, a neki put ne voli tamno i tvrdo, kuvana hrana je najčešće misaona imenica i nemoguća misija, kako kada… sve zavisno od dana… a posebna mama mora tačno da nasluti koji je to dan u pitanju, inače njeno dete će da ostane gladno…

Posebna mama je namestila krevet u spavaćoj sobi i odlazi da stavi veš da se pere. Veša uvek ima za pranje u kući posebne mame. Kao da ih je 10 u stanu, a ne 2… U međuvremenu, posebno dete uzima da se igra u spavaćoj sobi i pravi totalni haos od tek sređene sobe. Posebna mama ništa ne kaže, jer zna da nema smisla. Pušta svoje posebno dete da se igra i smeje. To je najvažnije. Igra i smeh.

Uzima da počisti stan koji više liči na dečiju igraonicu posle 10 uzastopnih rođendanskih

 

proslava nego na neki normalan stan i samo što je počistila jednu sobu, čuje galamu u drugoj. Trči ko bez duše, da se dete nije povredilo. Svašta joj prođe kroz glavu. Stiže supermen brzinom u drugu sobu, na sreću, samo je palo par knjiga sa police, dete izigrava Spajdermena popevši se na biblioteku… Posebna mama spušta dole svoje posebno dete i ponovo pokušava da mu objasni da to nije lepo i vodi ga u taman sređenu sobu da se tamo igra i gleda crtaće. Ona se vraća u ovu sobu i čisti taj tu nered.

Veš mašina je završila svoj posao i vreme je da se kao i svaki dan, prostre veš na terasi. Posebna mama puni lavor sa brdo veša i ide na terasu. Posebno dete se igra u sobi i smeje uz crtaće. Posebna mama mirno širi veš i u jednom trenutku čuje plač i vrištanje. Trči ko muva bez glave u sobu da bi videlo da sa detetom je sve u redu, ali ono neutešno plače i udara se rukama o glavu (ili ako je zid bliže, udara glavom o zid) i baca stvari oko sebe. Pokušava sa svojim posebnim detetom koje ne ume da priča da se sporazume, nemušto, pantomimom i nekako shvata je je u pitanju crtani koji jednostavno “smeta” (iako vremenom, posebna mama dobija posebne moći čitanja misli i telepatije, pa vremenom, bude lakše… malo…) Uspeva da promeni crtani, posebno dete je opet srećno. Trčkara po sobi i smeje se. Posebna mama je posebno ponosna što je uspela posle samo 20 minuta (jer neki put i posle 45 minuta se situacija ne rešava) da smiri svoje posebno dete da ne plače.

Uzima da sređuje malo pre sređenu sobu, koja sad parira dečijoj igraonici u susednoj sobi i čuje galamu na terasi. Zaboravila je na veš! Opet trči ko muva bez glave i vidi da je onaj veš koji je stavljen da se sušti, skinut sa štrika, a da je onaj iz lavora razbacan po celoj terasi i da je posebno dete uspelo da skine svoju pelenu i tako polugolo (obično sa “minulim radom” u toj peleni) se igra sa tek opranim vešom… Šta drugo, nego da posebna mama udahne posebno više vazduha i izbroji posebno više brojeva, uzme svoje posebno dete i okupa ga i presvuče (i da usput uspe da ne dobije udarac rukom ili nogom u glavu dok mu stavlja pelene, jer posebno dete ne voli baš sve da obuče, mora da bude posebnog kvaliteta, mekoće, debljine, dužine, pa čak i boje… posebno dete najviše voli da bude Dete Cveća i da šeta ko nudista po stanu… tada mu je najlepše…)

Dete okupano, nova pelena, obučeno. Idemo dalje. Posebna mama se vraća na terasu i skuplja tek opran i tako lepo uprljan veš i odlazi u kupatilo, ali… veš mašina već pere drugu turu, pa mora sav taj veš da spusti u kadu, ali pre toga mora da ispusti vodu iz kade (jer nije stigla posle kupanja deteta to da uradi, jer je gledala što pre da ga osuši i obuče) i da opere i prebriše sve okolo, jer posle kupanja posebnog deteta, kupatilo više liči na akvapark, nego na neko normalno kupatilo. Dok klizi po pločicama u kupatilu i razmišlja kako verovatno izgleda kao pijana Ester Vilijams u onom filmu “Bal na vodi”, smeje se sama sebi, malo gunđa… I … već je veme da se sprema ponovo klopa…

Posebno dete pravi posebne zvuke da bi pokazalo da je gladno. Posebna mama nekako brzo uspeva da sredi akvapark i odlazi opet u kuhinju da spremi posebnu hranu za njeno drago posebno dete. Posebna hrana ne samo što mora da bude posebnih boja, posebnih mirisa, već mora da bude i posebnog oblika. Žuti sir (što normalni ljudi zovu Gauda napr) mora da bude iseckan u identične kockice (poželjno max. 1x1cm, nikako veće od toga, to se neće pojesti, sigurno…) salama mora da bude sveža, ali ne previše hladna, ali ne sme ni da odstoji, da bude meka (opet se neće pojesti) sok mora da bude hladniji (ali ne previše hladan, da dete ne nazebe) i slamčica u čaši mora da bude posebno nakrivljena inače dete neće hteti da pije sok i plakaće zbog toga. Isto važi i za hranu koja mora da bude posebno servirana da bi dete uopšte htelo uopšte da jede… Posebno dete ima poseban inat, ma koliko da je gladno, ako nije onako kako je naumilo, ostaće gladno, pa će mu na kraju pozliti…

Posebna mama stavlja sve na sto u trpezariji i zove svoje posebno dete da sedne da jede. Naravno, kao i sva posebna deca, ni njeno posebno dete ne vidi smisao i svrhu sedenja za stolom dok se jede. Interesantnije je sesti, pojesti zalogaj sira, ustati, trčati po sobi, sesti opet, popiti gutljaj soka, pa opet trčati po sobi, pa onda opet sesti, pojesti koricu hleba, pa onda opet trčati okolo naokolo ko Atomski mrav koji je upravo seo u koprivu… Posebna mama sve vreme objašnjava svom posebnom detetu da je lepše kada se sedne za sto i jede, ali… pričala ona to njemu, ili zidu, vrlo često bude isto…

Tako malo posebna mama se umori, ali, nema ona vremena da bude umorna. Ide dalje, pokušava i dalje da sredi neuredne sobe i pokupi pocepane papire i razbacane igračke, dok je makar dete okupirano hranom…

I tako dođe vreme za večeru, kupanje i pokušaj uspavljivanja… Večera ide isto kao i doručak i ručak, u krug u krug, penjemo se komšijama na nerve ja i moj drug… Kupanje ista priča, repriza Ester Vilijams (a neki put bude i nastavak filma “Ajkula”, ako posebna mama pokuša da opere kosu svom posebnom detetu) tako da posebna mama izbegava uveče to da radi, da je ne bi komšije sutra, ako i uspe da nagovori svoje posebno dete da izađu malo u šetnju, gledali popreko i sa prekorom, sa pogledom koji govori “šta ta ludača radi tom jadnom detetu kada ono vrišti i pišti ko prase pred klanje?”

E, onda dođe opet nindža zahvat oblačenja novih pelena i pidžame… obično se dođe do napola pelena kada posebno dete jednostavno ne želi da ih obuče i onda posebna mama mora opet posebno da udahne vazduh i strpljivo i uporno da mu na silu obuče tu pelenu i da ga nekako ugura u pidžamu. Na kraju, počne da se smeje… da l’ od muke, da l’ od sreće što je uopšte i uspela da nagovori svoje dete da se obuče…

POMOZITE NEVENKI I DUDI!

Nevenki i Dudi je potrebna svaka vrsta pomoći! Najpotrebnija je finansijska (jer Nevenka ne uspeva da plati račune) ali i hrana, kao i odeća i obuća za devojčicu. Porodica Blažik će vam biti zahvalna za svaku vrstu pomoći!

  

Sa Nevenkom Blažik možete stupiti u kontakt preko mejla [email protected]

Broj tekućeg računa:

Banka Intesa

Nevenka Blažik

160-5100102845873-68

(uz napomenu da je donacija u pitanju)

Dođe tako i pola noći kada posebna mama počne posebno glasno da zeva, ali njeno posebno dete i dalje neće da sanja svoje posebne snove. Pa onda krenu posebne pesmice, posebna golicanja, pa nekako se i dodje do sna. Taj posebni ritual može da traje od 15 minuta do sat i 45 minuta, kako kad…

Posebna mama još i dalje ne ide da spava. Sedi tako u mraku i razmišlja. A neki put i ne razmišlja, samo sluša otkucaje starog zidnog sata i čudi se kako taj zvuk prija ušima. Neki put se iskrade i ode u drugu sobu, upali malu lampu, onu najmanju, da ne bi slučajno svetlo probudilo dete, pa tako sedi i gleda porodične albume i pita se što i ona ne može da ima svoju porodicu kao i sav ostali “normalan svet”, da je ljudi ne gledaju sa podsmehom i smatraju je ko zna kakvom “ženom”… a neki put je posebno zabole šta drugi misle, ali ipak joj bude teško, tako samoj…

Neki put umesto porodičnih albuma, gleda u brdo neplaćenih računa i razmišlja kako to da plati, a da joj ipak ostane para da može da kupi detetu hranu… O odeći i obući već duže vreme se ne razmišlja, šta ima ima, ako nema, možda slučajno dobije od nekoga već nošeno… i to je lepo, makar bude da dete ima da obuče. Posebnom detetu nije važno kako izgleda, kako je obučeno… okolini jeste… a to često posebnoj mami jako smeta, jer ne može da se uklopi u ta posebna očekivanja od okoline… pa onda posebna mama počne da plače, dugo, neki put tiho, neki put stavlja jastuk na usta da ne bi probudila dete ili da je ne čuju komšije kako urla od bola i tuge…

Mnogi prijatelji su još na početku otišli iz njenog života kada je stigla dijagnoza njenom posebnom detetu. Već onda su oni jednostavno dali do znanja da ne umeju da se ponašaju dalje na isti način prema njoj kao do tada. I ona nije ljuta na njih, razume ih. Posebna mama ima posebno razumevanja… i za ono što treba i za ono što ne treba… takva je…

Vremenom, mnogo prijatelja je nestalo iz njenog života. Ono što je ostalo, ona gleda kao malo vode na dlanu i trudi se da im ne smeta svojim posebnim pričama, ali nekada joj ipak treba rame za plakanje… al opet, tu je taj prokleti poseban ponos koji svaka posebna majka ima, koji joj ne dozvoljava da se žali previše, pa kada to i učini, bude je sramota…

Teško joj neki put bude što joj niko ne dolazi u posetu, ili pak što ona ne može da ode kod nekoga u posetu… bude nekako prazno, previše… pa onda pokuša da se našali sama sa sobom i kaže za sebe da je ona Robinzon Kruso, a njeno dete Petko i da je njima tako u stvari jako lepo i da ona nema problem što je sama…

Neki put, ti njeni prijatelji što su ostali pored nje, puno joj pomognu i da ona ne traži pomoć. Onda ona dobije krila i vetar u leđa i bude joj lakše da pregura dan i noć. Neki put, prijatelji joj nađu posao, pa ona pokuša i da zaradi nešto i sama, jer kao posebnu mamu, niko ne želi da zaposli, pa mora da živi na grbači države… i da se oseća ko poslenji prosjak zbog toga…

Lepo je kada radiš i uspevaš da zaradiš pare, seća se toga posebna mama, bilo je to davno, lep osećaj svrsishodnosti i smisla na neki način, uklapanje u društvene norme, osećanje prihvatanja i poštovanja da je ravnopravni član društva, seća se ona kako je bilo lepo izaći međ’ ljude, prošetati do posla, razgledati izloge butika, svratiti do poslastičarnice i kupiti neki kolač “za usput”, pa i ispijati kafu sa koleginicama i kolegama, razmenjivati iskustva i životne priče sa njima…

Sada, osećaj svrhe se okrenuo prema njenom posebnom detetu. Njen najveći strah i tuga koji je često uhvati i ne pušta je – šta će biti sa njenim posebnim detetom kad nje ne bude više? Koji je smisao ovolike patnje i bola kada će da se umre?

Milion mračnih misli joj izjeda mozak u tom trenutku, srce joj se steže i grči, panika krene i ona se trgne. Ne, ne sme ništa da mi se desi, ko će da brine o mom detetu? Moram da budem jaka, nemam vremena da budem bolesna, guram dalje, pa dok mogu… a mogu, jer želim, a i moram… Moram da izdržim i kad budem imala 80 godina da brinem o mojoj bebi, jer bez obzira što će tada posebno dete da ima 50, ono će biti i dalje kao i uvek beba od godinu dana “u glavi”…

Neki put, kao što rekoh, kad joj prijatelji nađu posao, njoj bude lako da radi, posebno dete bude mirno i poslušno, a neki put i pored svih posebnih veština pregovaranja i dovijanja, ne uspeva da smiri svoje dete, pa nema ništa od posla… pa tako nema ništa ni od para… pa onda tako neki put sluša kako krče creva njenom posebnom detetu dok pokušava da ga uspava… ili njena creva kako krče, jer nije imala dovoljno para i sebi hranu da kupi tog meseca… pa se tako onda tek ona oseti lošom majkom, lošom osobom, gubitnikom i propalitetom, pa joj tek onda bude teško… i tako sa tom težinom u grudima legne pored svog posebnog deteta i utone u san, jer zna da će ujutru kad ustane poseban osmeh njenog tek probuđenog deteta da odgna taj teret, pa će ona opet da nađe snage da radi sve ono što je radila i dan pre toga.