E, JESAM ĆURKA! Kako su me po hiljaditi put PREVARILI NASRED BEOGRADA, pazite da se ovo i VAMA NE DESI!

Jesi ćurka
Printscreen

U toku svog nedugog života, previše puta sam bila u situaciji u kojoj bivam nasamarena i ispadam najnaivniji čovek u Beogradu, Srbiji, a verovatno i na celom svetu.

 

Neko bi pomislio da ću posle prvih sto,dvesta, trista puta naučiti lekciju, ali ne, čvrsto sam ostajala pri svojim principima da je ruka koja daje uvek iznad ruke koja prima, i da se dobro dobrim vrati makar ga niz vodu bacio, iako se u praksi to nikada nije pokazalo tačnim. Ukoliko ima nekog ko ima iskustva sa tim, molim vas, javite mi koliko se dugo čeka to dobro da se vrati?

Naime, poslednji u nizu takvih nemilih događaja odigrao se u martu, u kraju Braće Jerković na Voždovcu. Bio je to onaj period posthumne zime i snega, kakvog nije bilo u decembru i januaru, kad mu je, je l, vreme.

Bilo je to ovako:

Stajala sam na stanici “Sportski centar: Sport EKO” i čekala autobus broj 18 u pravcu Zemuna.

Na žalost, pušač sam četvrtinu svog relativno kratkog života, tako da sam kada sam preko uber kul gsp sistema doznala da osamnaestica dolazi tek za 10 stanica, hoće reći da još nije stigla iz Zemuna na okretnicu, a kamoli krenula ka Zemunu, uputila sam se na obližnju trafiku s namerom da sebi kupim paklicu cigara.

Iste sekunde kada sam izvadila svoj novčanik, u kome se nalazila sveže primljena krvavo zarađena  plata, prosjački radar Voždovca se upalio i oko mene se sjatilo brdo promrzle dece koja su eto, avaj, primorana da prose i horski zapevalo čuvenu šansonu: “A daj mi neki dinar”.

Imajući u vidu koliko im je hladno, u šta sam i sama bila upućena, budući da nisam bila dovoljno obučena za martovsku zimu, a i uz glasić u mojoj glavi koji mi je govorio: “Ako možeš sebi da kupuješ cigare od 300 dinara, možeš i da daš dečaci koje je život naterao da ti traže“, kao i uz krilaticu dobro se dobrim vrati, odlučila sam se da dam svakome od njih bar po 40,50 dinara. Kada se sve to stavi na papir, pomnoži, podeli i podvuče suma sumarum bila je oko 200 dinara. Dodajte tome cigarete, i eto mene sa 500 dinara manje u novčaniku.

Prava akcija međutim kreće tek sada. Tada sam zapravo postala meta opasnog voždovačkog predatora, a da to nisam ni slutila. Naime, bila sam posmatrana i obeležena kao ovčica, na čijem čelu piše: “ŠIŠAJTE ME, VUNA ZA SVE! POVOLJNO!”

 

Tek što sam pripalila cigaretu, i još jednom proverila kada stiže moja limuzina za Zemun (9 stanica, čitajte 20 minuta), prišla mi je jedna krajnje obična devojka. Izgledala je lepo, obučena bolje nego ja, svakako prikladnije za sneg i temperaturu u minusu, krupnih plavih očiju, i duge riđkasto plave kose. Imala je kapu, šal, čizme do kolena, narandžasti kaput, MA SVE, za razliku od mene totalno neopremljene za iznenadnu zimoću.

Ono što je usledilo, bila je najprofesionalnija krađa na svetu ikada, Ili sam ja samo, najnaivnija i najgluplja ovčica ikada.

Naime, ispričala mi je dugu tužnu priču o tome, kako joj je nestalo benzina, tu u obližnjoj ulici, kako je morala da sama, sa svojih 10 nejakih prstiju, pregura auto po snegu da ga skloni sa puta i kako će joj pauk odneti kola i da će je to koštati oko 200e, što je kaže njena cela plata.

Pričajući svoju tužnu priču pokazala mi je i ključeve od auta, i vozačku i ličnu i sve ona ima, ali ZNATE ŠTA NEMA? NOVČANIK koji je zaboravila kod kuće i jelte, novac kojim bi platila DVA litra benzina.

Ako se setimo početka priče, nije prvi put da neko pokušava da me prevari, te sa rezervom uzimam njenu priču. Međutim, isti onaj glasić koji me je ubedio da razdelim prosjacima novac, sada je govorio: “Moguće je… sneg je, hladno… ona fakat ima sve što jedan vozač treba da ima (ključeve, vozačku, saobraćajnu)…ne izgleda mi kao raspala narkomanka… na 100 metara od nas se doista nalazi pumpa na kojoj bi ona mogla da kupi benzin…ako možeš da kupuješ sebi cigare…ovo može i tebi da se desi…DAJ JOJ!”

 

Sada mi ovaj isti glasić govori: “E, JESI ĆURKA!” 

Ona je nastavila da me uverava, da će mi vratiti ako treba duplo više, odvesti me na piće, častiti… “Bolje tebi da dam 25 evra nego pauku 200“, da će ako treba da mi ostavi svoju ličnu kartu kao garant, da će biti moj večiti dužnik… ne znajući da ne mora sve to i da sam već rešila da joj dam novac.

Upitala sam koliko joj novca treba, i ona je, sada kada malo bolje razmislim, sa izvesnom dozom neverice u glasu rekla: “Pa, za TRI litra benzina“.

I tada je racionalni deo mene pomislio: “Malo pre je rekla dva“, ali odagnam ja tu misao i krenem da preturam po torbi u potrazi za novčanikom.

Ona vadi svoj mobilni telefon, beskrajno mi se zahvaljuje i upisuje moj broj telefona na koji će me sutra nazvati, majke joj njene, da mi novac vrati. Kaže, zove se Jeca.

Kako u Srbiji, litar goriva košta u proseku 150 dinara, a njoj treba za tri, računica je jasna, i ja joj kao pravi čovekoljubac široke ruke, dajem 500 dinara, neka ide život, zadrži kusur. Glasić u mojoj glavi pobedonosno viče: “I ONAKO ĆE SE MENI TO SVE VRATITI! Na ovom ili onom svetu, jer dobro se dobrim…”

Ona mi zahvaljuje, klanja se do poda, anđeli uzvikuju moje ime, uvode me pravo kod Svetog Petra i šalju u raj kao najvećeg dobročinitelja koji je ikada zemljom hodio.

Poljubila me je u obraz, zahvaljujući, uhvatila za ruku, prokomentarisala: “Joj, smrzla si se, čujemo se sutra“ , i zauvek otišla iz mog života.

 

Posmatrala sam je kako odlazi u pravcu pumpe razmišljajući da sam, ukoliko ne laže, učinila dobro delo, a ako laže, valjda mogu da prežalim 500 dinara… OSIM ŠTO OČIGLEDNO NE MOGU!

Minut kasnije, naišla je dugo očekivana 18-ica. Dok sam se odvozila njome krajičkom oka spazila sam izvesnu Jecu kako staje i posmatra stanicu sa koje sam ja otišla i iste sekunde menja svoj pravac kretanja i naime ne ide na pumpu.

Tako sam nastavila da se vozim ka Zemunu sa, kada se sve sabere i oduzme, 1000 dinara manje (1003 ako računamo i dvoput proverenu putanju autobusa).

Kasnije sam doznala da ona redovno “operiše” po tom kraju, menjajući priče, i da nisam njena prva žrtva, a verovatno ni poslednja.