KOLUMNA: 24. mart – juče, danas, sutra

Bio je to prelep, sunčan dan, priseća se juče moja koleginica Vedrana i to beleži na društvenoj mreži. Njena impresija prelepog i sunčanog dana odnosila se na 24. mart 1999. kada su u njegov smiraj to lepo i sunčano zaglušile eksplozije i zavijajuće sirene oglašavajući početak bombardovanja. Početak sejanja smrti kome se kraj nije nazirao.

Bio je prelep i sunčan taj dan –imenjak jučerašnjeg – samo 16 godina stariji brat, sećam se. Zatekao me u potkrovlju na Zvezdari u kom sam s drugom iz školskih dana bistrio dnevnu politiku. I bombardovanje smo pominjali, i slutili ga. A onda su nam se pića u čašama zatalasala, odjeknuo je tresak kakav nikada do tada nismo čuli.

Negde je pala prva bomba, ona teška, preteška, koju smo znali kao „krmača”. Pogledao sam na ručni sat, bilo je nešto pre 20 sati. Počelo je! Kasnije smo saznali da je bombardovana Straževica. Kroz krovni kosi prozor isturili smo glave da pogledamo nebo. Osim sumraka nismo videli ništa, neprijatelj je leteo izvan i iznad dometa našeg vida, i van dometa odbrambenog oruđa.

Hrabro, iznad oblaka, kao u kompjuterskoj igri počelo je anticivilizacijsko prevaspitavanje naroda, pravdano alibijem koji je trebalo sve da nas ubedi da bombardovanje Srbije nije usmereno protiv naroda, da je NATO zaratio sa režimom i rat nazvao „Milosrdnim anđelom”. Naknadno su demantovali da se akcija tako zvala, ali svejedno, i bez anđela i milosrđa rušili su i ubijali 78 dana. Najdužih 78 dana u bližoj istoriji ove zemlje.

Epilog: jedan deo državne teritorije zauvek je izgubljen, vlast je opstala, narod je izginuo. Setili su se da i žrtvama nadenu ime – kolateralna šteta!!!

Crni bilans bombardovanja – ako se ljudski životi uopšte mogu nazvati bilansom – kaže da su 552 vojnika ubijena, a 5.000 ih je ranjeno; 437 policajaca izgubilo je živote, a 3.000 ih je ranjeno; ubijeno je više od 1.500 nedužnih civila među kojima je bilo 79-ro dece!!!

I jučerašnji 24. mart bio je prelep, sunčan dan. I sinoć, kao i onda, nešto pre 20 sati, iste slike, televizijski arhivski snimci za podsećanje; i skup ispred nekadašnje zgrade Generalštaba, ili ono što je od nje ostalo. Šesnaest godina ruševina zjapi prazno i zloslutno bez nade da će uskoro bombardovana ruina, osim kao slika sećanja i opomene, biti lepše ogledalo grada.

Himnu je otpevala ljupka devojčica, iza nje, njeni vršnjaci iz dečjeg hora „Čarolija”, svi rođeni mnogo godina posle bombardovanja, deca roditelja koji su bombardovanje preživeli, srećom. Jedini govornik na bini bio je predsednik vlade Aleksandar Vučić, i on je pevao himnu, pored njega predsednik Republike Srpske, on nije pevao, iza Vučića neko se propinje na prste i virka iznad Vučićevog ramena. Ni taj ne peva, a zove se Alesandar. To je onaj Vulin, ovaj put u prikladnoj garderobi.

Mnogi ministri, načelnik Generalštaba, zvanice i građani bili su sinoć na mestu koje svedoči o milosrdnosti nevidljivog neprijatelja. Savetnik vlade, njen pridruženi član ili član koji deluje iz senke, kako god ga zvali, a odaziva se na Toni Bler, negde se denuo. Ne beše ga sinoć na mestu zločina.

Neki drugi, opet, bili su u jednom televizijskom studiju. Među njima i Sonja Biserko, osvedočeni zagovornik srpske krivice za sve loše što se dogodilo u regionu. Pominjala je Srebrenicu, izvinjenje koje Srbija treba da uputi Albancima, o svemu je pričala samo ne o bombardovanju. Posle svega neizrečenog ostaje samo gorčina koju ostavlja njen sluh za ono što je NATO učinio, njen stomak nije gadljiv na kasetne bombe i one s osiromašenim uranijumom. Njoj je bombardovanje sasvim kul. Neki bi to saželi u sintagmu neuravnoteženost centra za ravnotežu.

Niko normalan ne može da ne osudi ono što je 19 udruženih zemalja u NATO alijansu učinilo jednoj maloj i slaboj. Često naopakoj, tvrdoglavoj i prgavoj, ali dostojanstvenoj da oprosti. Slažete li se, gospodine Bler? Za ovih 16 godina bar isto toliko puta čuli ste istu rečenicu: Oprostiti možemo, zaboraviti ne smemo! Oprostili smo, i pamtimo. Vas pogotovu, gospodine! Kada biste znali kako mi je teško da Vas oslovim imenicom gospodin, i da velikim slovom napišem – Vas, ali ovom prilikom imate posla s potpisnikom kolumne koji dostojanstveno prašta, ali ne zaboravlja. Čarolija koju Vi, gospodine, nikada nećete razumeti.

To što je posle 16 godina ovde u svojstvu nekakvog delivery junit projekta, koji više zveči nazivom nego što zaista ima utemeljenje u realnom, to Blera ne abolira za sve ono za šta se zalagao one 1999. godine. Ali, on je biznismen, politički trgovac koji svoj delivery prodaje kao vašarski trgovac šećernu penu. Kao maglu uhvaćenu džakom, kao vodu zahvaćenu mrežom. Ništa novo o Bleru nisam rekao, ništa što javnost već ne zna, ništa što javno mnjenje nije već osudilo. A javnost se nada da ćete brže kući nego što ste ovamo došli. U to ime, srećan put, gospodine. Divan, sunčan, prelep dan je taj 24. mart svih prošlih i budućih godina, zar ne Toni?