KOLUMNA: Sramotno sramno

Naviknuti na rad pravosuđa, za koje lepe reči nema ni Evropska unija, nismo iznenađeni najnovijom informacijom koja je pristigla uz Tužilaštva a odnosi se na utvrđivanje odgovornosti za pad vojnog helikoptera 13. marta u kom su poginula četiri vojnika, dva medicinska radnika i životno ugrožena beba stara jedva pet dana.

 

Više javno tužilaštvo je odlučilo – „odgovornost za pad helikoptera je na članovima posade, ali postoje sumnje da deo odgovornosti snose druga vojna i civilna lica”. U tekstu se ne navode imena „drugih” vojnih i civilnih lica, ali su se imena članova posade urezala u pamćenje javnosti koja saučestvuje u bolu za uzalud izgubljenim životima.

Nismo iznenađeni informacijom jer je od kobne noći do danas voda išla isključivo na vodenicu koja je oklevetala članove posade i abilorala neka „druga” lica. Podsetimo šta smo o tom slučaju pisali 16. marta u kolumni „Crna kutija”, a odnosilo se na odgovornost za tragediju: „…posle izjava u čijem se podtekstu čita i slavljenje herojstva posade, ali i istavljanje mogućnosti njenog greha, ne bi trebalo previše očekivati da će neko sam i časno preuzeti odgovornost na sebe i povući se s funkcije”.

Četiri dana kasnije, 20. marta u kolumni „Istina i odgovornost, šta je to?” pisali smo o mišljenjima vojnog analitičara Aleksandra Radića i nekadašnjeg aktivnog oficira i aktuelnog kolumniste lista „Politika” Ljubodraga Stojadinovića, koji su bili „saglasni da odgovornost političara za pad helikoptera postoji i da je na delu agresivno spinovanje i prebacivanje odgovornosti što na Vojsku, što na više sile”. Stojadinović je komentarisao i istup predsednika vlade Aleksandra Vučića u odbrani ministara Bratislava Gašića i Zlatibora Lončara: „Ministri nisu njegovi baštovani. Odgovornost je neizbežna i jedno od bitnih dostignuća političkog društva. Stvara se politički pritisak jer je premijer poručio – ‘Ja ne dam da oni budu odgovorni’. Mislim da ima odgovornosti ministara, itekako”.

Tužilaštvu nisu bile interesantne one više sile na koje su mislili Radić i Stojadinović (elementarna nepogoda, vremenski uslovi, magla…), ali jesu neka „druga” viša isla i posada helikoptera, pa su otuda pilot i njegova posada – kojom se njihov komandant Predrag Bandić diči, a vojni vrh njene članove proglasio herojima – istovremeno postali žrtve i pada helikoptera i adminsitracije. Zaključiti da su heroji odgovorni za tragediju nije čak ni oksimoron, to je sramotno sramna kvalifikacija.

I na tu kvalifikaciju čekao se 21 dan, probijeni su svi obećani rokovi i termini za objavljivanje izveštaja dveju komisija, javnost još ne zna istinu, a sva je prilika da je nikada neće ni saznati. Cinično i uvredljivo zvuči saznanje da će podaci iz izveštaja biti dostupni javnosti jer su se u vezi s tim saglasili i Tužilaštvo i Ministarstvo odbrane. Kao da se neko smilovao nad glasom javnosti pa joj čini uslugu time što će ono što joj duguje učiniti dostupnim!?

Sedam nepovratno izgubljenih života, kako se to iz nalaza Tužilaštva da zaključiti, leži na duši ljudi koji su herojski činili sve da spasu jedan novi život. To nikako nije dobar početak priče o odgovornosti za tragediju. Nije potrebno mnogo mudrosti da bi se pretpostavilo šta o tome misle porodice poginulih.

Osim što je informacija o odgovornosti posade više nego bolna, ona je i utoliko više blasfemična jer je najlakše okriviti one koji ne mogu da se brane. Govoriti o savesti onih koji su se sakrili u senku tragedije takođe je u domenu blasfemije. Ali, kao što smo već i pretpostavljali, ovo je samo još jedan „trijumf samostalnog” rada pravosudnih organa. S naglaskom na samostalnost. I današnji dan, kao i onaj crni petak 13. kada je helikopter pao, jednako je ružan i tužan. Za sve osim za one koji su podvijene repove sakrili pod nečije zaštitničke skute. A ti, Vojsko, ostav i na mestu voljno!