LIČNI UGAO DETETA REVOLUCIJE: “Bilo mi je 10 godina kad smo rušili Slobu ali znam ZAŠTO nikada neće doći 6. OKTOBAR”

Peti oktobar
Printscreen

"Pre 17 godina svanuo je četvrtak, kao i svaki drugi, baš kao i ovaj danas."

 

Probudila sam se, uključila BK TV kako bih odgledala crtani film pred odlazak u školu. Razmišljala sam kako je lepo što je četvrtak, jer tim danom imamo istoriju i nastavnik će opet dati sve od sebe da nas oduševi pričama iz prošlosti. Nisam ni sanjala da će baš taj naizgled običan četvrtak ući u istoriju, sve dok se mami nije javio stric iz Užica.

Poruka je bila jasna. Kreću za Veljom i Čačanima, mama ni u ludilu da ne ide na posao, tata da se vrati sa posla što pre, a ja da ne idem u školu. I da javimo kome god možemo da se sprema revolucija!

Imala sam 10 godina i revolucija je zvučala super. Detinjstvo mi je prošlo u demonstracijama, kao i svakome ko je devedesetih odrastao u centru grada u kom smo se svi borili za promene.

Svi smo mi deca revolucije. Išla sam sa tatom i mamom povremeno na proteste devedesetih, pamtim sunđeraste lutke Slobe i Mire, a pištaljke i bedž na kom piše “Budući student BU”.

Delovalo mi je kao da će ovo biti još jedan sličan dan, samo će biti malo više ljudi na ulici. Slušaćemo Eyesburn i pesmu “Šejn” i prošetaćemo se po gradu, a ljudi će sa prozora lupati u šerpe.

Znala sam da neće biti tako čim mi je mama rekla – ne idemo mi nigde!

A onda, ceo taj dan kao da se odigrao u trenu. Nestala je struja jer smo živeli u centru grada, kod Palilulske pijace, a centar je bio u mraku. U nemogućim pozama trudili smo se da uhvatimo signal radija Indeks.

Stajala sam na prozoru i videla kako naša ulica plavi. Odnekud su se slile reke policije i od naše zgrade išli su ka Skupštini. U punoj opremi, ne gledajući nigde do pred sebe, kao mašine.

Počela sam da plačem, ali ne od tuge. Bio je to suzavac koji se širio po celom kraju. Mama me je umila i izvela u hodnik ispred stana. Okupio se komšiluk. Svi smo ćutali i slušali radio.

Tokom petooktobarskih nemira povređeno je više od 60 osoba, a revolucija je odnela dve žrtve. Stradali su Jasmina Jovanović, koja je poginula nakon što je pala pod bager, i Momčilo Stakić, koji je pretrpeo srčani udar.

Stric i strina došli su do nas i posle dugog tuširanja i umivanja, očiju crvenih od suzavca, seli su da nam pričaju šta se desilo. Narod je ušao u Skupštinu. Ima povređenih. Zbačen je diktator. Živećemo u raju. Sad će sve biti kako treba. Postali smo svet, postali smo Evropa.

– Draga oslobođena Srbijo, dragi Beograde – rekao je Vojislav Koštunica tog dana na balkonu Gradske skupštine, dodavši da je ustala velika i lepa Srbija.

 

I zaista je ustala. Na kratko. A potom pala, čini se, još dublje. Istog onog trena kada je izneta prva sitnica iz bilo koje od uništenih institucija i radnji. Istom ulicom kojom se kretala reka policajaca nešto sati kasnije kretala se reka onih koji su nosili fotelje i umetničke slike iz Skupštine, televizore iz RTS-a, lomili izloge, urlali… I revolucija je tada ugušena, tada je izgubila poentu.

Tada je postao besmislen svaki sledeći protest, svake sledeće demonstracije na koje je manjina išla da bi se za nešto izborila, a većina da bi lomila i krala patike. Tada je postalo besmisleno kleti se u narod koji se bori za svoje “pravo na krađu”.


Tim Petim oktobrom koji se odigrao pre 17 godina dokazali smo da smo spremni da se ujedinimo i da pokušamo nešto da promenimo, ali da ne možemo da se obuzdamo i spasemo od najgorih ljudskih osobina.

Možda u nekim narodima revolucije uspevaju, možda neko to zaista ume da “odradi” kako treba. Ali mi nismo ti! Izgleda da sve možemo da počnemo kako treba, ali da ne umemo da završimo, jer smo previše okrenuti ličnim ciljevima (makar to bila i “nabavka” televizora) nego tome da dovršimo započeto i da živimo kao sav normalan svet.

Zato mislim da nikada neće doći Šesti oktobar, onaj kojem se mnogi već skoro dve decenije nadaju.