PISMO BESNOG BEOGRAĐANINA: “Vegan sam, nisam bolestan! Zašto mi JEDETE DŽIGERICU?!”

Vegan
Toffee Maky via Foter.com / CC BY-SA

"Jednog dana odlučio sam da napravim eksperiment i da prestanem da jedem meso mesec dana... Od tada je prošlo punih 7 godina"

 

Verovatno bih se vratio staroj ishrani da nisam naišao na ozbiljnu diskriminaciju porodice i prijatelja. U meni je tada proradio čist inat i odlučio sam da produžim sa svojim eksperimentom koji je sada dobio i socijalnu komponentu.

Ubeđivali su me da je to što radim nezdravo i da ću se razboleti. Da bih smirio svoju porodicu 3 puta godišnje radim obavezne testove krvi za koje mislim da nisu precizno merilo zdravstvenog stanja, ali rezultati su već 7 godina dobri i porodica je “zadovoljna”. 

A kako se postaje beogradska “faca” i kako da prepoznate pravog beogradskog šmekera možete saznati KLIKOM OVDE.

Dok sam živeo sa njima, nisam majci mogao da tražim da, pored svih njenih obaveza, još i za mene posebno sprema, pa sam se snalazio tako što sam jeo delove ručka koji nisu bili u kontaktu sa mesom (grašak,spanać,krompir). Ne mogu da kažem da je to bilo pravo rešenje jer jesti dodatke jelima i nije prava stvar.  

Što se tiče Beograda, ne postoji fastfood koji nudi zdravo i povoljno rešenje za ishranu bez mesa. Dugo sam mislio da je falafel rešenje svih mojih problema, a onda sam slučajno video da se u istoj fritezi priprema i meso. Čak i da nije tako, hrana pripremana u dubokom ulju nije zdrava za svakodnevno konzumiranje tako da sam teška srca odustao i od falafela.

 

Foto: Pixabay.com

Pošto nikada nisam upoznao 100% zdravog čoveka, a najčešće mi pridikuju ljudi koji ne izgledaju najzdravije, to me je nateralo da pomislim da apsolutno zdravlje ne postoji i da čovek treba da jede ono što ga čini srećnim i zadovoljnim. Samo tako izbegavamo osuđivanje sebe i drugih.

Jezici? Džigerice? Mozgovi? Testisi? Ja sam poslednji koji će vam bilo šta prigovoriti jer sam i ja svašta jeo dok sam bio mesožder. Ali, zašto onda drugi nalaze za shodno da kritikuju mene? I zašto je moj način ishrane problem?

U pekarama obavezno pitanje: “Da li je pita pečena na masti ili na ulju?”. 

Prodavačice me gledaju ispod oka. Često ni one ne znaju. Otvaraju vrata od kuhinje i deru se: “Je l’ ova krompiruša na ulju ili na masti?!” Dugo se čeka odgovor. Neko se dere iz kuhinje/podruma: “Na ulju!”

Neretko se ispostavi da niko nema pojma kako je misteriozna pita nastala, a nekada dođe gazdarica i sa ponosom kaže da su svi proizvodi na masti. Ja joj se zahvaljujem na ljubaznosti i odlazim, ona ostaje u čudu šta to nije u redu, a ja izlazim gladan.

 

Foto: brownpau via Foter.com / CC BY

Ni na slavama situacija nije bolja. Domaćin je stavio dve ribe ispod ikone Svetog Nikole i poručio mu da ceni to što svetac posti, ali da će on i njegovi gosti da okrenu jedno prasence.

U tim situacijama jedem pitu.. mnogo pite… i salatu… velike količine salate. Ljudi me gledaju kao kretena koji će im pojesti sav kupus. Nastaje panika. Cela porodica renda kupus. Za to vreme ja odgovaram na pitanja tipa: “Zašto to radiš sebi“, “Poješćeš pticama svu hranu, kako ti nije žao?“.

Iz nekog razloga žene se osećaju ugroženo jer očekuju da nije “normalno” jesti meso pred muškarcem koji ga ne jede, pa se najčešće opravdavaju sa “Ni ja skoro uopšte ne jedem meso, eventualno piletinu, ali vrlo retko”. 

Nekada domaćin ponosno iznese pastrmku i kaže: “Imam nešto i za tebe mučeniče/robe/isposniče/Isuse Hriste…”

Kada mu kažem da ne jedem “ni ribu“, sledi novi nalet čuđenja i očaja što ne može da me propisno ugosti. Domaćin tada traži izlaz u tome da nisam normalan. Postavlja sada već kultno pitanje: “Zar ni ribu? Pa crni ti, šta jedeš? Nije ti to dobro”.

Neprijatnu situaciju pokušavam da izbegnem tako što ću popiti što više njegove domaće rakije i tako svima dokazati da sam “ipak normalan”. Tako većina gostiju počinje da me gleda kao čoveka.

Ipak, ni ovo nije bez mana. Rodbina uživa što konačno ima temu kako je Zoranov sin propao i, kako ne jede meso, sigurno se drogira. Čim pije, a ne jede tu nešto ne štima. 

A zašto jedna domaćica misli da Beograđani slave slavu na potpuno pogrešan način možete saznati KLIKOM OVDE!

Jedino su svadbe sa švedskim stolom rešenje za ovu problematiku. Ipak, prosečan Srbin tokom svog života ode na 1.8 svadbi sa švedskim stolom tako da ne računajte na ovu soluciju. U realnosti vam konobar sipa juneću čorbu dok ne zamolite za još jednu kutlaču.

Pošto ja ni to ne jedem sve zavisi od želje konobara da mi izađe u susret. Naravno, desi se da vam i konobar zaprepašćeno postavi pitanje: “Ni ribu?“.

Dakle, prosečna “svadbarska” hrana koju možete kao vegan jesti je kupus salata u neograničenim količinama, obilje hleba i 5 do 7 kriški paradajza.

Ako ste, ne daj Bože, smršali, naravno da će vam reći da vas je “zlo izjelo” ili da ste pomerili sa pameću. Omiljeni termin za mršavljenje u srpskom narodu je: “Osušio se”.

A ja se nisam osušio! Čak sam se u jednom periodu za ovih 7 godina od kako sam vegan, i ugojio! Osećam se dobro i uživam u svom načinu života.