SRPSKI “NEBESKI SLIKAR” ZA KOJIM LUDI AMERIKA: Marko Tomić NIJE Pikaso, ali svi mu predviđaju njegov uspeh!

Marko Tomić
Privatna arhiva

Sedeli smo u maloj prostoriji. Sami. Zidovi oko nas bili su zeleni, baš kao i priroda koja ga neprestano inspiriše. Upitala sam ga čime mogu da ga poslužim, dvoumio se. Posle kratkog oklevanja, ipak sam ga nagovorila da to bude jedna jaka, domaća kafa. Rekao mi je ga kafa tera da zapali cigaru, pomislila sam: zar umetnici nemaju svu slobodu ovog sveta? – pa, zapali, brate mili. I tako smo počeli...

 

Činilo mi se da smo pričali oko deset minuta, a kada sam pogledala na sat shvatila sam da je prošlo nešto više od 120 minuta. Da je naša priča mogla da se prenese na platno – bilo bi tu mnogo boja. Mnogo različitih tema. Bilo bi to pravo umetničko delo, baš kao što je svako koje nastane od ruku samoukog slikara – Marka Tomića.

Kažu da je on savremeni Pikaso – ne bih se složila. Nije on nikakav Pikaso. To je velika glupost koja samo zvuči lepo i ponekad miluje uši. Ništa više od toga. Donekle se i složio, onako stidljivo i iskreno govoreći da mu baš i ne prija kada dobije ovakav kompliment.

Pikaso je jedinstven i poseban. Jedina sličnost između njega i Marka je ta što je i on drugačiji i poseban – na svoj način.

Marko grli drveće. Miluje cveće. Razgovara sa prirodom. Bori se sa glasovima u glavi. Ono što se kuva unutar njega završava na belom poslužavniku. Jednom velikom platnu koje svakom čoveku daje slobodu da vidi ono što želi. Takve su njegove slike. Raspevane, šarene, čudne, drugačije. Sa mnogo lica, lepih očiju, radosnih boja…

 

Ipak, ono po čemu se posebno ističe i razlikuje od drugih “standardnih slikara” jeste to što je sve naučio sam. I nekako, u njegovom životu, sve se spontano dešava. Zapravo, neočekivano. Tako je i odluka da se bavi slikarstvom donešena kao “grom iz vedra neba” – jednog dana, sasvim slučajno i to u automobilu, tokom vožnje.

Događaj koji je predstavljao prekretnicu u mom životu desio se tokom vožnje. Naime, bio sam u kolima i vozio sam. Odjednom sam začuo glas koji mi se obratio i poručio da ga poslušam, jer za mene ima misiju. U glavi su mi odzvanjale sledeće reči: “Sine, biram te da se baviš slikarstvom, to je tvoj put, tvoja misija”. Nisam mogao da verujem šta mi se dešava. Naravno, kao osrednjem ljudskom biću u meni se prvo javila sumnja. Bio sam veoma zbunjen, a onda sam ponovo začuo isti glas koji me je upitao: “Dete, da li ti sumnjaš u mene?”. Negirao sam, a potom doživeo “nervni slom”. Rasplakao sam se – započinje svoju priču za Dnevno.rs, Marko Tomić i nastavlja da objašnjava kako se opredelio za slikarstvo:

Posle ovog događaja, shvatio sam da svako od nas ima taj glas u glavi, samo je potrebno da odlučimo da li ćemo da ga saslušamo, a potom i poslušamo ili ne. Svako svojom slobodnom voljom treba svesno da izabere i prati direkciju života, odnosno veru i nevidljive sile. Sumnje i strahovi su veoma opasni i treba ih skloniti, a jednim okom pratiti veru, a drugim ljubav. Na taj način treba živeti. Ovo čime se ja bavim je mnogo više od slikarstva. Tu je prisutno mnogo mističnih, tajnovitih i nevidljivih snaga, istinskih prirodnih zakona koji pokreću sve.

 

Slike sa izložbe “Piknik remek dela: Ja jesam to, ja jesam” održane 7. aprila u Beogradu, u Galeriji Štab (foto: privatna arhiva)

Tako je počela njegova priča, a napredovao je brzinom svetlosti. I pored činjenica da nikad pre nije uzeo četku u ruke. Slike su se same ređale, a neverovatna energija izbijala je iz ovog umetnika.

Tanka je linija između slučajnosti i sudbine. Do 25 godine nisam dodirnuo četku. Nikada nisam slikao, crtao… Studirao sam ekonomiju i sa 23 godine otišao u Ameriku. Mnogo sam voleo da putujem, a u tom trenutku sam osetio da ne pripadam Beogradu. Želeo sam da radim i zarađujem novac. I zaista sam imao sve. U Americi sam osetio novac, imao sam najnoviji auto, najbolji stan na plaži, uvek novac u “šteku”, ali unutrašnji konflikt je bio ogroman. Onda sam u slikarstvu pronašao svoj mir, novac me nije zanimao. Kada sam se osećao božanstveno meni su se savršene stvari dešavale. S druge strane, kada sam osećao taj unutrašnji nemir, odnosno kada sam radio za novac, srce mi se cepalo. Ko nema novac ne shvata da on uopšte ne predstavlja izlaz, već da je unutrašnje bogastvo neprocenjivo. Događaj u kolima je sve promenio. Automatski sam otišao u umetničku radnju kupio boje, papire, uzeo sam sve što mi je palo na pamet i što mi je bilo potrebno da postanem slikar – kaže naš sagovornik.

 

U SRBIJI NE MOŽE DA SE ŽIVI OD SLIKARSTVA

“U Americi slike prodajem od 500 do 3.000 hiljade dolara. Kod nas za 100, 200 evra. Što je u redu. Sliku mogu da prodam i za 50 evra. Gledam da ovde budem nesebičan, a da zaradu od slika vratim u svoju ‘fabriku’. Nažalost, ne može da se živi u Srbiji od slikanja…” 

Podatak koji posebno fascinira jeste da je prvih 30 slika Marko naslikao za dva dana, dok je prva tri umetnička dela neočekivano prodao za 2500 hiljade dolara.

Prvih 30 slika sam uradio na blok pet papiru, platno je tada za mene predstavljalo pojam. Bilo mi je potrebno 48 sati. Dva dana sam radio bez spavanja. Četka je išla sama. U tom periodu se pojavila jedna žena iz Brazila, Karmen. Rekao sam joj da sam počeo da slikam. Pokazao sam joj radove da vidim šta misli o njima i da li joj se sviđaju. Rekla je da je zanimaju samo prve tri slike koje sam naslikao. Želela je da ih kupi. Bio sam u šoku. Tek sam počeo da slikam, a ona već hoće da ih kupi. Bio sam zbunjen jer nikada pre nisam prodao sliku. Postideo sam se. Pitala me je koliko koštaju – nisam imao predstavu. Rekoh sebi, ajde da kažem neku cifru, pa ću lagano da spustim cenu. Za tri slike sam “lupio” 2.500 hiljade dolara. Karmen mi je rekla da sačekam, otišla je i posle nekoliko minuta se vratila sa gutom novca, stavila na sto i uzela slike. Bio sam u neverici! Eto, tako je izgledala moja prva zarada od slika – otkriva nam Marko.

 

“Nebeski slikar” je nedavno, na izložbi održanoj u Beogradu, predstavio pedeset novih slika u više različitih serija koje prikazuju nevidljiv, ali prisutan konektivizam, koji Marko razvija i tako stvara novi pravac u slikarstvu. 

NIJE OSETIO PODRŠKU DRŽAVE

“Možda je to moja krivica, možda nisam pitao, zakucao na vrata… Ja sam izgrađen čovek, mrav radnik. Iz tog aspekta zahvalnog mrava radnika, ja idem i kucam na vrata. Pitam za pomoć… Nažalost, taj neki bioritam je poremećen. Vrednuju se sumnjive radnje, a kad neko radi nešto iz ljubavi to je manje vredno”

– Konektivizam ili na srpskom povezanost, predstavlja moj unutrašnji kosmos, koji se dalje odražava na platno. Konkretno, konektivizam je jaka veza između unutrašnjeg sveta i spoljašnjeg, koji umetnik manifestuje sa bojama, četkom i oblicima. Na svakoj slici možete videti moja osećanja, samo treba pažljivo posmatrati sliku. Ono što je posebno zanimljivo, meni se slika sama pojavi. Gledam belo platno i vidim linije, ono što treba da pratim. Tako nastaju moje slike. Vidim nevidljivo. Kada sam dovoljno miran i u blagostanju sve izlazi iz mene – objašnjava Marko i posebno naglašava da su boje veoma važne, jer predstavljaju osećanja.

Boje predstavljaju moja osećanja. Najviše koristim crvenu, plavu, žutu… Crvena je snaga i ljubav. Bes bih izrazio crnom sa mnogo grubih pokreta. Tugu bih izrazio nekom sivom bojom i dodao bih malo roze, uz prisutnost blagih linija što predstavlja kao neku duhovnu razapetost. To i jeste tuga.

 

Marko Tomić do sada ima više od 700 umetničkih dela, što često uzima kao argument kada mu kažu da je srpski Pikaso. Prema njegovim rečima, on je daleko od ovog velikana s obzirom na to da legendarni slikar ima 22 hiljade umetničkih dela. Prema tome, Marko kaže da mu je potrebno još deset puta više dela nego sad, da bi dostigao samo trećinu onoga što je uradio Pikaso. Ipak, da su njihovi stilovi slični – i te kako jesu.

Gledao sam kako Pikaso slika i stvarno smo slični u smislu slobode – slobodan pokret četke, bez straha, malo pokreta, a mnogo toga. To mi se dopada, tako radim. Najviše volim da slikam telo, lice, oči, neke čudne oblike koji se retko viđaju. Moje slike su maštovite. Čovek koji nema maštu ne može da voli moje slike – ističe on.

Naravno, kao i svaki umetnik i naš ima svoje “omiljeno čedo” i delo koje izdvaja. Na rad koji je slikao skoro pola godine je najponosniji, a reč je o čuvenom delu Gustava Klimta “Poljubac”. 

Najbolji austrijski slikar, Gustav Klimt, tvorac je čuvenog dela “Poljubac”. To je nebeska slika. Uradio sam istu i veoma sam ponosan. Jedan čovek iz Londona me je zamolio da mu uradim tu sliku. Ujedno, to je bio i veliki test za mene, pola godine sam radio. I sa ponosom mogu da kažem da mi je to delo za muzej – iskren je naš slikar.

 

Delo na koje je Marko Tomić najviše ponosan (foto: privatna arhiva)

SLIKARSTVO U SRBIJI

Kada pričamo o slikarstvu u Srbiji, Marko bez dileme sebe izdvaja kao jedinstvenog slikara i smatra da se razlikuje od drugih. Naravno, ima svoje uzore i, pre svega, on poštuje i ceni svoje kolega, baš kao i njihova dela.

– U Srbiji ima mnogo divnih umetnika, sjajnih slikara, vajara, pesnika… Smatram da im treba dati više prostora. Potrebno je čuti glas tih ljudi. Nekada su umetnici bili pitani i kroz život su postali učitelji, zbog toga mislim da im treba dati šansu, prostor i čuti njihov glas. Za sebe tvrdim da sam jedinstven, baš kao i svako ljudsko biće. Svi imamo različito viđenje realnosti. Od naših slikara dopada mi se rad Biljane Cincarević, i pratim dela Isidore Dunđerski, Njih dve bih posebno izdvojio – naglašava naš sagovornik i dodaje da bi najviše voleo kada bi promenio “umetnički svet” u Srbiji jer ima veliku želju da se oni koji nešto stvaraju više cene, kao i da dobijaju veći prostor.

 

Naravno, naš slikar ima neostvarene snove, želje, planove… Ono što bi ga najviše ispunilo jeste da ima što više izložbi. 

 Ispunilo bi me da imam 1000 izložbi. Da imam svoju galeriju u nekoliko gradova u svetu. Da imam naslikan neverovatno veliki broj radova. Da mi se san i realnost spoje. Moj san je upravo to što sam rekao, već negde mi je ispunjen jer mi se pojavila uloga u prirodi. Svako ima svoju ulogu od sove do insekta. Bitno je da svako pronađe svoju ulogu, svoju misiju – zaključuje Marko Tomić za Dnevno.rs.

Pored toga što se bavi slikarstvom, Marko u slobodno vreme piše poeziju. U nastavku, za kraj, možete pročitati pesmu koju je posvetio jednoj Isidori…

“MRAV”– Marko Tomić

“Ona moju ljubav neće, a Ja nju volim.

Ona moju ljubav blokira, a Ja nju otvaram.

Moja ljubav je toplo Sunce, a Ona hladna kao kamen.

Moja ljubav je vetar nežnosti, a Ona kruta i bez daha.

 

Zar ja moram sam?

Pitam ptice dok lete u dvoje.

Zar je to moj Dan?

Pitam nebo jer ljubavni zrak slabi svaki žal.

Zar je to dušin san?

Da gubi, da boluje u perju slomljenih krila gde biva, da znam.

 

Ja sam ustvari jedan mrav.

Ja nosim,

Ja putujem,

Ja gradim moj nebeski stan.

I vidim sada, i Ona je tu.

 

Došla je, i Ona je mrav.

Zajedno u sumrak, Mi započinjemo mravinjak.”