Tužna priča trojki RAZDVOJENIH NAKON ROĐENJA: Sve se završilo TRAGEDIJOM kada ih je sudbina PONOVO SPOJILA

Pedesete i šezdesete bile su divlji zapad psihologije, a sprovodila su se i istraživanja koja bi se danas smatrala krajnje nemoralnima i nedopustivim. Jedna od tema koja je naučnike najviše zanimala bila je (i ostala) "nature vs. nurture" debata, ili - je l' važnija uloga odgoja ili genetike. Jedan je takav eksperiment uništio živote trojici braće - Roberta, Edija i Dejvida Šafrana, trojki koji su razdvojeni ubrzo nakon rođenja i dati na posvajanje u vrlo različite porodice.

Printscreen

Sve je krenulo kad je 19-godišnji Robert Šafran došao na prvi dan predavanja na Sulivan koledž. Bio je šokiran jer se činilo kao da ga već svi znaju i pozdravljaju, ali s imenom “Edi”.

Kockice je posložio Majkl Domniz koji je Šafrana pitao da li je usvojen. Domniz je bio prijatelj Edvarda Galanda koji je odustao od obrazovanja godinu ranije, a znao je da je i Galand usvojen. Odmah ga je nazvao, a Šafran je bio u šoku što čuje glas koji je identičan njegovom. Isti su dan Domnitz i Šafran otišli da posete Galanda.

– Kada su se vrata otvorila moje me lice gledalo. Sve je drugo nestalo, bili smo samo Edi i ja – rekao je Šafran.

No, piše The New York Post, nisu bili samo Edi i Bobi. U igri je bio i treći brat!

Nekoliko meseci kasnije David Kelman, student na Kvins koledžu, vidio je sliku braće u novinama. Nazvao je porodicu Galand i dobio Edijevu majku koja je rekla “Bože, pa otkud izlaze”.

Životna priča luđa od holivudskog filma pretvorena je u hvaljeni dokumentarac “Three Identical Strangers”, redatelja Tima Vardlea. Bile su to hronike ekstatične sreće susreta, medijske eksponiranosti i ne baš srećnog raspleta trojice braće.

Tih godina Bobi, Edi i David su bili apsolutne zvezde – gostovali su u nebrojenim programima gde se javnost divila njihovim identičnim licima i figurama, manirima, glasu, načinu ponašanja i mišljenjima.

– Radili smo puno ludih stvari, divljali smo po Njujorku i nosili se na ramenima, zaustavljajući saobraćaj. Na ulici nas je susrela i Ani Leibović koja nas je povela u provod i fotografirala, a glumili smo i u filmu “Desperately Seeking Susan”, i to u sceni s Madonom – prisećaju se braća.

Dok su trojke uživale u svojoj novopronađenoj vezi i beskonačnim sličnostima, pa i 15 minuta slave, njihovi su roditelji započeli istragu o tome zašto je trio uopće razdvojen i zašto im nije rečeno da deca koju usvajaju imaju braću.

Tri su porodice sinove usvojile od agencije “Louise Wise Services” gde su i otišli na prvi razgovor. Tamo su ih prvo uveravali kako nema pravila koje diktira da moraju roditeljima reći da deca imaju braću ili sestre, no nakon što su ih nekoliko puta ulovili u laži agencija, koja je gotovo odmah nakon toga propala, priznala im je o čemu je reč.

Trojke je 1961. godine rodila tinejdžerka, a razdvojeni su kada su imali šest meseci. Odgajani su u porodicama u radijusu od 160 kilometara. Pre nego što su deca smeštena u nove domove agencija je potencijalnim roditeljima rekla kako su dečaci deo “rutinske studije o razvoju dece”. Roditelji kažu kako je jako implicirano da sudelovanje u studiji povećava šanse da ih usvoje.

Prvih deset godina njihovih života braću je posećivao dr Peter Neubauer, poznati dečji psiholog koji je blisko sarađivao sa ćerkom Sigmunda Frojda, Anom, i njegov tim. Upravo je Neubauerov um bio iza celokupnog istraživanja.

– Prve dve godine bile su četiri posete godišnje, a onda dve ili jedna – kaže redatelj Vardl i napominje da je jasno kako su naučnici i duže od deset godina, koliko je eksperiment formalno trajao, nadgledali razvoj dečaka.

Ideja istraživanja je bila razdvojiti do sada nepoznat par blizanaca i trojki i staviti ih u što različitije domove, te kroz to pokušati odgovoriti na pitanje je li važniji odgoj ili biologija. David je završio u radničkoj obitelji Kelman, Edi u porodici srednje klase, a Bobi kod bogatih Šafranovih.

Davidov otac, vlasnik dućana mješovite robe, bio je topao čovek kojeg su zavolela i druga dva brata pa su ga svi zvali “Bubula”. Šafran kaže da je njegovo odrastanje bilo malo drugačije jer oca, doktora, često nije bilo, dok se s ocem najviše sukobljavao Edi čiji je otac, kaže, imao “drugačije ideje o tome što muškarac treba biti”.

Neubauer je pre toga pristupao mnogim drugim agencijama ali one su ga odbile tvrdeći da je reč o nemoralnom činu, sve dok na to nije pristala agencija “Louise Wise”. Testiranja i nadgledanja koja su sprovođena u domovima uključivala su kognitivne testove, poput slaganja pazli i crtanja, koji su uvek snimani.

Problemi u ponašanju kod trojki bili su jasni od samog početka. Sve su tri bebe redovito udarale glavama u rešetke svojih kolijevki. Kelman tvrdi kako je “posve sigurno bila reč o stresu razdvajanja”, a problemi su se nastavili kako su dečaci rasli.

Kada su postali punoletni i Kelman i Galand nekoliko su puta već bili hospitalizovani u psihijatrijskim ustanovama, a Šafran je iza sebe imao umešanost u ubistvo žene u pljački iz 1978.

– Oni koji su nas nadgledali kao neke bakterije videli su da postoji problem, i mogli su pomoći, ali nisu hteli – rekao je Kelman za The Post, a i njegov je otac govorio da bi, da je znao, usvojio svu trojicu.

I njihov se odnos, kad je slava jenjala, dosta promenio. Shvatili su kako, usprkos neverovatnim sličnostima, ne dele baš sve i u nekim su stvarima različiti.

– Počele su nam se malo otvarati oči pa su postojali periodi kad bi dvojica braće bila bliža, onda je bilo teško biti onaj treći – rekao je Kelman.

U jednom su susretu upoznali biološku majku ali niti jedna strana nije bila impresionirana pa se odnos nije nastavio. Godine 1988. su otvorili restoran imena “Triplets Roumanian Steakhouse” kojeg je nekoliko godina kasnije napustio Šafran što je takođe nagrizlo odnose.

Njihovi roditelji nikada nisu uspeli pronaći advokata koji bi tužio agenciju. Braća su osnovala i svoje porodice, David i Džanet Kelman imali su dve kćeri, Robert i Ilejn ćerku i sina, a Edi i Brenda jednu kći.

Od sve troje činilo se kako je Galandov život najviše promenjen otkrićem braće. Nije se slagao s ocem, pa kada je upoznao braću “mislio je kako je sada, napokon, pronašao porodicu”.

– Tragično je da se Edi nekoliko puta selio kako bi bio bliže braći. Tri je puta menjao kuću kako bi bio bliži Davidu, i živeo je doslovno preko ulice kada se 1995. godine ubio – kaže reditelj dokumentarca Vardl o bratu koji je pokazivao simptome bipolarnosti.

Nakon njegovog samoubistva više nije bilo ni tračka one prvobitne euforije, i Šafran i Kelman su se udaljili. Šrafran je danas advokat u Bruklinu, Kelman radi u osiguravajućem društvu u Nju Džersiju i razveo se. Njihova deca su izrazito bliska sa ćerkom pokojnog brata.

Neubauer, koji se nikada nije pokajao, umro je 2008. a njegov rad nikada nije objavljen. Arhiviran je na fakultetu i ne sme se otvarati pre 2065. godine.