Vuk Branković vekovima NEPRAVEDNO OPTUŽEN? IZA IZDAJE na Kosovu stoji NEKO DRUGI

Vuk Branković
Wikipedia/Screenshot/Kolaž

Na današnji dan 1397. godine, negde u dubinama osmanskih tamnica preminuo je Vuk Branković, najmoćniji srpski velikaš poslednje decenije XIV veka koji je čitav život posvetio borbi protiv turskih osvajača, nikada im se nije pokorio i do kraja branio svoje teritorije od njihove najezde.

 

Vuk Branković je bio srednjovekovni srpski velmoža, vladar Kosovske oblasti i najznačajnija politička figura Srbije poslednje dve decenije XIV veka.

Najveći je srpski velikaš koji je posle Kosovske bitke nastavio otpor Turcima i nikada nije učestvovao kao vazal u turskim bitkama za razliku od susednih srpskih vladara pre svega Stefana Lazarevića i Marka Kraljevića.

Bio je veliki dobrotvor i ktitor, izgradio je i obnovio nebrojano manastira, a danas se sa sigurnošću ne zna ni gde je sahranjen. Prema nekim izvorima, grob mu je u svetogorskom manastiru Svetog Pavla, prema drugim u Hilandaru.

Ipak, sve ove činjenice o Vuku Brankoviću manje su ili skoro potpuno nepoznate jer se njegovo ime i danas, vekovima posle, vezuje za izdaju na Kosovu. Iako se celog života borio protiv Turaka, Vuk Branković je tako vremenom postao najpoznatiji “srpski Juda”.

Šta ako je ovaj srpski velikan nepravedno optužen, a iza izdaje na Kosovu stoji neko drugi?!

Neumorni branitelj srpstva

Dugo je tradicija označavala Vuka Brankovića kao izdajnika u Kosovskom boju. Ipak, Rade Mihaljčić, naš čuveni istoričar i akademik kaže da “sa hrišćansko-turskih odnosa i poruka kosovskog predanja Lazarevo delo su pre i više izneverili njegovi naslednici nego Vuk Branković“ koji je nakon Kosovskog boja do svoje smrti više vremena Turcima pružao otpor nego što im je bio vazal – objasnio je za Dnevno.rs u ranijem razgovoru Aleksandar Tešić, književnik i autor trilogije o Milošu Obiliću u kome se kao sporedni lik pojavljuje jedan drugačiji Vuk Branković nego što ga znamo iz knjiga i predanja.

O izdaji Vuka Brankovića ne govore neposredni istorijski izvori, a o njoj prvi put piše Mavro Orbini puna dva i po veka posle Kosovskog boja.

– Rade Mihaljčić dalje kaže da “upravo razvoj kosovske legende svedoči da je izdaja neosnovano pripisana ovom oblasnom gospodaru. U predanju se dugo lutalo dok se ljaga izdaje nije usredsredila na ličnost Vuka Brankovića” – istakao je Tešić.

Iako o Kosovskoj bici ima malo pouzdanih istorijskih izvora, ovoliko se zna – Ona se odigravala u oblasti koja je bila pod upravom Vuka Brankovića i on je u njoj komandovao desnim krilom srpske vojske.

 
Posle bitke, naslednici kneza Lazara su priznali vrhovnu vlast sultana Bajazita, dok je upravo Vuk Branković nastavio da se odupire Osmanlijama i čuva nezavisnost svoje oblasti.

Kako u tome nije uspeo, krajem 1392. godine i sam je postao vazal, ali je i u toj poziciji pokušavao da nastavi borbu. Tokom 1396. godine veći deo njegove države bio je zauzet, uključujući i Prištinu. 

Iste godine je odveden u tursko zarobljeništvo, gde je i umro 1397. godine. Telo Vuka Brankovića preuzeo je njegov brat Nikola Radonja i sahranio ga, navodno, na Svetoj gori, najverovatnije u manastiru Svetog Pavla koji je iz temelja obnovljen sredstvima porodice Branković.

Najveći deo poseda Vuka Brankovića pripao je Stefanu Lazareviću, strateški bitna zdanja su zauzeli Turci dok su njegovoj supruzi Mari i sinovima ostala samo mala oblast sa sa sedištem u Vučitrnu.

Da li je uopšte bilo izdaje na Kosovu?!

 

Pa kako je onda došlo do toga da se čovek koji je jedini pružao otpor Turcima posle Kosovskog boja proglasi izdajnikom?!

Po svemu sudeći, moguće je da je u nekom momentu došlo do preklapanja imena Vuka Brankovića sa nekim drugim istorijskim ličnostima iz tog perioda.

Na primer, nepoznati Dukin prevodilac u poslednjoj četvrtini 15. veka, pominje kako se pročuo glas da je Lazarev vojvoda Dragosav Probiščić izdao i okrenuo oružje protiv svojih i da su tada zbunjeni Bosanci vojvode Vlatka Vlađevića ishitreno napustili bojište.

Postojao je još jedan onovremeni velikaš sličnog imena! Naime, za vreme Kosovskog boja bosanski vojvoda Vlatko Vuković komandovao je levim krilom srpskih snaga. Nakon početnih uspeha, on se sa svojom vojskom povukao sa Kosova i vratio u Bosnu šaljući stranim silama vest o velikoj hrišćanskoj pobedi.

U istoriji Mavra Orbina se pominje bekstvo bosanskog vojvode Vlatka Vukovića, a slično nalazimo i kod Mihaila Dinića u delu „Dukin prevodilac o boju na Kosovu“, kada kaže da “mada prevodilac ne govori o Vlatku Vukoviću već o Vlatku Vlađeviću pomišljalo se da je u zameni imena Vuk i prezimena Vuković zametak vezivanja kosovske izdaje za Vuka Brankovića” – zaključuje Aleksandar Tešić.

I Sonja Petrović u radu “Folklorna predanja i kazivanja u izvorima i diskursu na primerima tradicije o prokletstu roda“ iz 2008. godine, kaže da je na osnovu sličnosti imena i prenošenja ubikacija, Ljubomir Kovačević naveo mogućnost zamene ili fuzije imena Vuka Brankovića: vojvoda Vlatko Vuković, Vuk Lazarević.

Tako je “najozbiljniji pomagač Lazarev na Kosovu postao izdajnik u narodnoj tradiciji i pesmi“.