ŽIVOT I TRAGEDIJA ŽENI LEBL: Bila je Jevrejka i preživela je LOGORE SMRTI, ali pravi pakao doneli su joj tek TITOVI KOMUNISTI

ženi lebl
printscreen

Ovo je stranica jugoslovenske istorije o kojoj se i danas veoma malo govori - šta je sa ljudima stradalim tokom i neposredno posle uspostavljanja komunističkog režima?! I, koliko njih je stradalo tako, bez suda i suđenja, a sve "u ime naroda"?! Priča Ženi Lebl upravo je jedna takva saga.

 

Tabu tema u Titovoj Jugoslaviji bili su zločini koje je komunistički režim počinio “u ime naroda” naročito u periodu neposredno nakon oslobođenja od nacističke okupacije i tokom perioda učvršćivanja vlasti – od oktobra 1944. do 1953. godine. 

Najčešće bez suda i presude, kažnjavani su ljudi u čijim se verovanjima ne može naći zajednički imenilac. Neposredno po oslobođenju to su bili pripadnici poraženih snaga u Srbiji – nedićevci, ljotićevci, četnici, oni za koje je procenjeno da su kolaborirali na bilo koji način sa Nemcima, ratni zarobljenici Kraljevine Jugoslavije, pripadnici građanskih slojeva koji su u nastojanju da prežive rat radili za Nemce, ali i seljaci koji su posedovali zemlju, zanatlije sa samostalnim radnjama, oni koji su se usprotivili nacionalizaciji imovine…

O veličini zločina i pojedinačnim sudbinama stradalih najviše saznajemo iz dokumenata koji su sačuvani u privatnim arhivama i svedočanstvima potomaka koji nisu pristajali na zaborav svojih najbližih. 

Takva je i priča Jevrejke Ženi Lebl…

 

Ženi je rođena 1927. godine. Za vreme odvođenja Jevreja u logoru Sajmište četrnaestogodišnja gimnazijalka je pod lažnim imenom pobegla u Niš. Ispostavilo se da nije bežala dovoljno daleko.

Uhapšena je 1943. i odvedena u berlinski Gestapo odakle je oslobođena tek 1945. Vrativši se u Beograd Ženi upisuje pravni fakultet i 1947. se kao novinarka zapošljava u “Politici”.

Ispostavilo se da njene muke tek predstoje…

Vic dug dve i po godine

 

Kao Jevrejka za vreme Drugog svetskog rata Ženi je preživela strahote nacističkih logora, ali je kasnije govorila da je ono najgore i najstrašnije doživela tek na Golom otoku na koji je pristigla brodom “Punat” sa susednog Svetog Grgura.

Tome je prethodilo mučenje, a sve zbog neukusne šale na račun druga Tita, koju bi danas svi okarakterisali kao potpuno bezazlenu.

– Jugoslavija je osvojila prvo mesto na svetskom sajmu cvijeća, a znate li zašto?! Jer je uzgojila belu ljubičicu od sto kila – rekla je Ženi u društvu svojih kolega na poslu  aludirajući na pesmu “druže Tito, ljubičice bela, tebe voli omladina cela”.

Zbog ovoga je 1949. godine uhapšena i deportirana prvo u Ramski rit, zatim u Zabelu kod Požarevca, a zatim je usledio zatvor na ostrvu Sveti Grgur i na kraju Goli otok.

Postavljalo mi se pitanje treba li uopšte ovekovečiti ili zaboraviti sećanja? Ako tvrdoglavo budem odbijala da ispričam ono što mi se dogodilo i događalo, zašto neljudi ne bi imali pravo negirati sve što sam opisala, negirati sve što sam doživela i opisala, ja i meni slični. U svakom slučaju gotovo ništa nisam zaboravila, čak ni ono što boli i gde bilo kakva terapija, pa i autoterapija slabo pomaže. A smiruje li pisanje duhove? O, ne, pisanje ne samo što ne smiruje duhove već najčešće budi iz dubokog sna đavole – napisala je Ženi Lebl u svojim memoarima, četiri decenije kasnije, u svom stanu u Tel Avivu, daleko od Jugoslavije u kojoj ju je zadesila tako strašna sudbina.

Njena knjiga “Ljubičica bela – Vic dug dve i po godine” postala je 1990. bestseler u Izraelu, a objavljena je i u Jugoslaviji.

– Ustanovilo se da je u jugo-gulagu bilo veoma malo, u stvari najmanje, stvarnih narodnih neprijatelja, informbirovaca, Staljinovih obožavalaca. “Prijatelj” bi bacio oko na nečiju suprugu, opanjkao ga da je narodni neprijatelj, poslao ga na Goli, a onda mu podneo da potpiše razvod braka, jer tobože žena nije htela muža izdajicu – navodi Ženi Lebl.

Ženi je na Golom otoku bila sve do 1951. Nakon pomilovanja zbog “vica dugog dve i po godine” nigde nije mogla da se zaposli. Tražila je novo državljanstvo i uskoro zauvek otišla u novoformiranu državu Izrael.

Na podsticaj Danila Kiša napisala i objavila je knjigu o sudbini na Golom otoku u knjizi “Ljubičica bela” i još mnoštvo knjiga o stradanjima Jevreja na balkanskim prostorima.

Preminula je u Izraelu 2009. u svom stanu, kao dostojanstvena starica i, uprkos svemu, u dubokoj starosti. Bilo joj je 82 godine.