Danas policija nosi ‘MOTOROLU’, a nekada su komunicirali putem OVIH ‘GRDOSIJA’ širom Beograda (FOTO)

milicioner govornik
Dnevno.rs/Petar Marković

Davno pre nego što su se u ruke, džepove i domove Beograđana "uselili" mobilni telefoni, a prestonički policajci se služili njima ili službenim prijemnicima, morali su da se dovijaju na nešto drugačije načine... Milicioneri pozornici mogli samo na jedan način da stupe u kontakt sa Centralom - putem "govornika" koji su bili "posađeni" u centralnim gradskim ulicama.

Danas, ako prođete Sarajevskom ili Njegoševom ulicom, ne možete da ne nabasate na poprilično arhaičnu “spravicu”, koja nikako ne odgovara današnjim čudima tehnike. No, verovatno ste brzim korakom samo “protrčali” pored, ni ne zapitavši se zašto li je tu…

 

“Blinker” u Sarajevskoj ulici/ Foto: Petar Marković/Dnevno.rs 

Ali, i ona, poput mnogih stvari u Beogradu, krije svoju “priču” i svedok je istorije, premda ne tako daleke. U godinama pre policijske “Motorole” upravo je “milicioner -govornik” bio prva pomoć i poziv u spas za gradske pozornike koji su šetali ulicama. Jedan od tragova istorije telekomunikacije i dalje odoleva zubu vremena, i usamljeno stoji u Sarajevskoj, koja je u vreme SFRJ, važila za “opasan” kraj grada, poznat po kafanskim tučama i okupljanju mangupa.

Ali, o ovom deliću prošlosti srpske policije danas svedoči još jedan “stub” – na uglu Njegoševe i ulice Prote Mateje.

Ovi telefoni nisu bili govornice, bar ne u klasičnom smislu reči. To su bili telefoni direktno povezani sa Dežurnom službom tadašnjeg Gradskog SUP-a Beograd i korišćeni su isključivo za potrebe milicije. Popularno su ih zvali blinkeri (zbog crvenog treptavog svetla na vrhu). Telefoni su bili postavljeni na stubiće visine oko 1m, na čijem vrhu je bila zaključana kutija sa telefonom. Na kutiji je postavljeno to crveno trepereće svetlo. Od početka 70-tih godina se više nisu koristili – ističe penzionisani radnik MUP-a Branislav Davidović i jedan od urednika sajta “Radista.info”.

 

“Blinker” na uglu Njegoševe i Prote Mateje/ Foto: Dnevno.rs/Petar Marković 

Kako pamte stariji Beograđani, drugačija je davnih 50-ih i 60-ih godina 20. veka bila koncepcija policije – svaki kvart imao je svog pozornika. On bi pažljivo motrio na okolinu, i čim bi se pojavio neko nepoznat ili sumnjiv, milicajac bi obraćao dodatnu pažnju na njega. 

 – U to vreme postojale su patrole milicije i to pešačke, na motorima (BMW i Moto Guzzi) i auto-patrole. Pored patrola, milicija je imala i pozornike. Pozornici su bili milicioneri zaduženi za bezbednost jednog manjeg dela grada (na primer ulica, ili čak samo deo ulice, neki trg i slično). Svoju službu su obavljali na tom manjem prostoru, za razliku od patrola koje su se kretale gradom ili su bile upućivane na lice mesta po potrebi. Vremenom, narastajući problem je bilo kontaktiranje Dežurne službe sa tim pozornicima. Po pravilu, prilikom upućivanja na službu, milicionerima su zadavani konkretni zadaci, ali je problem nastao kada bi im trebalo javiti nešto što je iskrslo tokom službe – objašnjava naš sagovornik okolnosti pod kojim je zapravo nastao “blinker”.

Odakle nam VOZAREV KRST u srcu Beograda i kako to da većina o njemu NIŠTA ne zna?

Takođe, problem su imali i ti milicioneri kada su imali potrebe da kontaktiraju sa Dežurnom službom. Ne zaboravite, u to vreme nije bilo mobilnih telefona, bilo je malo čak i “običnih” žičnih telefona, a nisu postojale ni male radio-stanice pogodne za pozornike. Neki pozornici su se javljali telefonom iz neke obližnje ustanove koja je
imala telefon, drugi nisu imali ni te mogućnosti. Iz tih razloga se došlo na ideju da se postave posebni telefoni za potrebe milicije. Kao što sam već rekao, bili su povezani direktno sa Dežurnom službom, a bili su zaključani da bi se sprečila zlouptreba. Ključevi su bili neobični, trouglastog oblika.  Dakle, kada milicionar ima potrebe da se javi Dežurnoj službi, on tim ključem otključa kutiju uzima slušalicu i dobija direktnu vezu. Obrnuto, kada Dežurna služba pozove određenog milicionera-pozornika, onda se pali ono crveno trepćuće svetlo, što je znak milicioneru da se javi. Nekada to nije bilo lako uočiti (jako sunčevo svetlo, milicioner je udaljen od telefona, interveniše negde…) pa je bilo problema. Zbog toga su se milicioneri povremeno javljali Dežurnoj službi i proveravali da li ima nekih novosti za njih – priča Davidović.

 

Milicioner govornik na uglu Njegoševe i Prote Mateje Foto: Petar Marković/Dnevno.rs

Tako je pomenuti “milicioner govornik” – stub sa kutijom u kojem je “čučao” telefon postao verni “drug” i prijatelj pozornika koji bi mu uvek pritekao u pomoć. Ova sprava imala je svoju primenu sve do kraja 60-tih i početka 70-tih godina, kada je tehnologija konačno napredovala.

Tada je počela masovna primena tranzistora, što je omogućilo pravljenje malih lako prenosivih radio-stanica, za koje ni napajanje više nije bilo problem. Milicija je opremljena takvim radio-stanicama, pa su telefoni izgubili svoj značaj i uklonjeni su početkom 70-tih godina – akcentuje Davidović.

 

To je bila priča o tome kako je nekada funkcionisao telekomunikacioni sistem – znatno komplikovanije, ali bar približno efikasno, premda je i društvena klima bila nešto drugačija, a policija je uvažavala daleko bolji status i veće poštovanje.

Otkud ‘radio-kola’ iz američkih filmova u bivšoj Jugoslaviji?

Blinkeri nisu jedini zanimljiv uređaj iz istorije srpske, tačnije jugoslovenske milicije. Naime, i postojanje “radio-kola” svedoči o korišćenju tehnologija u prošlom veku na našim prostorima.

 – Posle raskida sa Informbiroom i Sovjetskim savezom 1948. godine, u Jugoslaviju je stigla obilna vojna i druga pomoć sa Zapada. Tada su nabavljena i takozvana “radio-kola” iz SAD, a raspoređena su u Beogradu i manji broj  u Zagrebu. To su vozila koja ste imali prilike da vidite u američkim filmovima. Radio-stanica je montirana u vozilo i sastoji se iz nekoliko kutija. Napaja se preko posebnog pretvarača iz akumulatora u automobilu. Radila je fonijom na VHF području. U to vreme to je bila vrhunska tehnologija. Radio-stanica je radila u punom dupleksu (kao običan telefon: mogli ste istovremeno da slušate sagovornika i da ga prekinete pričom, za razliku od današnjih radio-stanica kada sagovornici mogu da pričaju samo naizmenično, a ne istovremeno – predočava Branislav Davidović.