OSAM DECENIJA STRPLJENJA: Neverovatna sudbina crkve Svetog Marka na Tašmajdanu

Stara crkva Svetog Marka
Wikipedia

Bio je 8. maj 1938. godine kada su beogradske novine komentarisale zastoj u izgradnji hrama posvećenog Svetom Marku, na Tašmajdanu. Jednostavno, nije više bilo novca. I tako je, nekako, ostalo do danas, pa je ovo ostala najveća neoslikana crkva u Beogradu.

 

Pre toga, još od 1830. na prostoru gde se danas nalazi jedan od najlepših gradskih parkova, postojala je stara crkva koja je nosila isto ime. Ondašnji Beograđani su je zvali i “grobljanska”, jer se nalazila uz Staro groblje, koje je do 1886. zauzimalo prostor današnjeg parka, pre preseljenja na Vladanovac ili Novo groblje.

Krajem 1937. godine završeni su spoljašnji radovi na novoj crkvi Svetog Marka koji su koštali 16 miliona dinara. Na potpuno dovršenje crkve čekaće se dugo pošto crkvena opština nema više novaca za dalje radove – precizno stoji u izveštaju lista “Vreme”.

Zatim novinari istražuju kakvi bi načini bili pogodni kako bi ova besparica bila rešena, ali je potom stigao Drugi svetski rat, a hram je zlosrećno prošao paklenu sudbinu, baš kao i oni koji su u spas tražili u veri, a ne u komunističkim zakletvama i vizijama.

 

Braća Krstić

 

– Crkvu su, kao što je poznato, projektovale beogradske arhitekte braća Krstić i dali joj izvesnu sličnost sa Gračanicom na Kosovu. Prostor koji ona zahvata iznosi 2.400 kvadratnih metara. Dužina crkve je 60, širina 40, a visina 60 metara. Branko i Petar Krstić zamislili su da crkva može da primi više od 3.000 duša – beleže ondašnji novinari.

Očevici onog doba čude se nepravilnostima koje su praktikovali preduzimači, ili

Car Dušan

Jedan od najvećih srpskih vladara car Dušan počiva u ovom hramu. Budući da ga Crkva nije proglasila svecem, sugrađani će često napraviti grešku i njegove posmrtne ostatke nazvati moštima, što nije tačno, jer se takvim imenom nazivaju samo ostaci svetaca.

“investitori” kako bi to danas kazali. Zidanje je počelo 1932. godine, radovi su tekli normalno i hram je ozidan ciglom. Kada je počelo oblaganje kamenom, izbio je sukob između preduzimača s jedne, i nadzornih arhitekata i crkvene uprave s druge strane.

– Kada do sporazuma nije moglo doći, radovi su prekinuti, a stvar je predata sudu i veštacima da utvrde ko je u pravu – beleže stare novine.

Tadašnji Beograđani su pomislili da će crkvu zadesiti ista sudbina kao Novu skupštinu (današnju), čija gradnja je takođe bila neobično duga.

Posle privremene obustave došlo je drugo preduzeće i radovi su nastavljeni. Izveštači u daljem tekstu opisuju Beograd tog doba, u vremenu kada je prestonica imala nešto više od 300.000 stanovnika.

Mora se priznati da, iako je Beograd poslednjih godina rapidno napredovao, iako su izgrađene mnoge lepe građevine, parkovi i spomenici, do danas nije imao nijednog hrama koji bi mu kao prestonici dolikovao i koji bi svojom lepotom mogao na sebe da skrene pažnju – pišu prestonički mediji.

 

Unutar crkve napravljena je i kripta, a projektanti nisu ni slutili da će, samo nekoliko godina kasnije, u nju bili polegnuti posmrtni ostaci poslednjeg bračnog para Obrenović. 

Kralj Aleksandar i kraljica Draga su do tada počivali u pomenutoj, maloj crkvi, hramu koji se nalazio tik uz današnju bogomolju. Požar koji je izbio zbog šestoaprilskog bombardovanja dramatično je oštetio crkvu i potpuno uništio krov, pa su njihovi posmrtni ostaci preneti tokom okupacije u kriptu u kojoj i danas počivaju.

Odmah pored stepeništa koje vodi u ovu podzemnu prostoriju crkva ima i neobičan splet podzemnih kanala. O njihovoj ulozi posebno piše ondašnje “Vreme”.

– Pored kripte, u donjem delu crkve postoje svuda naokolo kanali koji će služiti za sprovođenje toplog vazduha u crkvu. Vazduh će se sprovoditi u ove kanale podzemnim putem iz svešteničke kuće koja se nalazi u Ulici kralja Aleksandra, gde su postavljene potrebne instalacije. Na taj način crkva će se grejati i provetravati toplim vazduhom – navodi se.

Taj hodnik, izgleda, može da ispriča neku svoju priču, ili makar da je nagovesti.

Vekovi i tama

 

Neka čudnovata sudbina crkve htela je da je umesti baš ovde, pa da već decenijama bude na beogradskom prostoru prepunom simbolike.

Put ka pećinama

U Tašmajdanskim pećinama devedesetih godina ekipa Rudarsko-geološkog fakulteta, na čelu sa profesorom Nebojšom Vidanovićem, nailazi na tajni prolaz, koji je neko pokušao da probije ka crkvi.

U tom trenutku bilo je u toku statičko ispitivanje ovog podzemnog prostora kojim su Nemci vladali u Drugom svetskom ratu i adaptirali ga u sklonište. Nikada nismo saznali ko je krišom pokušao da probije podzemni put ka crkvi i kriptama, ali je tada nastao hodnik dužine oko deset metara. Taj put vodio bi, po svemu sudeći, ka hodnicima koji opasavuju crkvu.

Negde iznad naših glava pročitan je hatišerif koji je najzad, 1830. godine nagovestio otpuštanje stega turske vlasti. Stari hroničari beleže da su baš na Tašmajdanu spaljene mošti Svetog Save.

Knez Miloš je izmestio prvo srpsko groblje sa Zelenog venca, odnosno današnje Ulice maršala Birjuzova i naredio da upravo ovde, od 1826. godine bude poslednje konačište starih Beograđana.

Staro groblje je iseljeno, ali… po starom “običaju” i čestom nemaru, mnogi su ostali da počivaju ovde, a posleratni dečaci i devojčice pamtili su kako su mnogobrojne rake bile otvorene, a kosti rasute po polju…

Ispod parka danas su tri pećine. Pre njih bila je tu još jedna, koja je ostala zabeležena na starim fotografijama dok je Crkva Svetog Marka bila u izgradnji, ali ona danas više ne postoji. Srušena je, ali je ceo sistem podzemnih prostorija ostao i danas ispod Tašmajdanskog parka.

Za pećine kažu da su još u rimsko vreme, pre oko dva milenijuma, bile kamenolom, a da su ih različiti vladari gradom postepeno širili, vadeći nove blokove. Turci ovom prostoru i nadevaju ime. “Taš” je kamen, a “majdan” rudnik.