MRAČNA ISTORIJA ZEMUNA: Danas najlepši park u gradu nekada je imao MNOGO STRAŠNIJU NAMENU

Kuga u Zemunu
Dnevno.rs/Kolaž

Na obodu gradskog jezgra Zemuna nalazi se jedan od najlepših parkova u Beogradu. Oaza prirode koja se graniči sa verovatno najurbanijim delom Zemuna ima prošlost koja apsolutno odudara od današnje stvarnosti. Park u kome svakodnevno uživaju posetioci svih generacija, učenici, studenti i turisti nije bio zamišljen kao remek-delo pejzažne arhitekture. Skoro vek i po je ovaj deo nekadašnjeg slobodnog grada Taurunuma bio odbrambeni bedem Habzburške monarhije od jedne opake bolesti.

 

Zemunski park danas, Foto: Dnevno.rs/Ivan Tošković

Zemunski park je ponos nekadašnjeg slobodnog grada, a danas jedna od najvećih i najznačajnijih oaza prirode u Beogradu. Zauzima oko 8 hektara, a krasi ga zimzeleno i listopadno drveće od kojih je 15 vrsta pod zaštitom države.

Prostire se od Glavne ulice do Tošinog bunara i novobeogradskih bulevara, a u njemu su svoj dom našle i značajne obrazovne i kulturne institucije – Osnovna škola, Zemunska gimnazija, Poljoprivredni fakultet, crkve Svetog Arhanđela i Svetog Roka, muzička škola, dvorana Pinki… 

Zemunski park ili zvanično Gradski park jedan je od prepoznatljivih simbola Zemuna. Oko njega se nalaze Zemunska bolnica, kasarna, Zemunska gimnazija, Hala “Pinki“ i Poljoprivredni fakultet, a unutar parka se nalazi osnovna škola “Majka Jugovića“, bista Branka Radičevića, spomenik borcu-partizanu, spomenik Talac, kao i dve crkve – započinje svoju priču o ovom mestu Ivan Morić, dobar poznavalac prilika u Zemunu u prošlosti.

Ipak, u svojoj prošlosti, omiljeno izletište mnogih Beograđana imalo je drugu, mnogo zlokobniju funkciju.

Granica među carstvima

I pored velikih političkih tenzija, trgovina između Turske i Austrougarske je cvetala, a samim tim i protok robe i ljudi. A da putnici namernici sa sobom ne bi preneli i najtežu pošast tog vremena – kugu, brinula je vojska koja je sa osmatračnica kontrolisala prelazak. Kako se bolest ipak širila, Beč je odlučio da radikalizuje borbu protiv epidemije i napravi zaštitnu zonu koja bi štitila Monarhiju.

Na prostoru današnjeg parka je od 1730. do 1881. godine postojao karantin – “kontumac” , nezaobilazna stanica za sve koji baš na ovom mestu ulaze u Habzburšku monarhiju. Putnici, roba i životinje su bili zaustavljeni kako bi se izvršio detaljni pregled i zadržavanje onih koji imaju i najmanji simptom bolesti.

 

Sam karantin je bio opasan visokim zidom i dubokim kanalom punim ustajale vode. O posetiocima su brinuli lekari, a bio je zabranjen svaki kontakt sa putnicima. Zadržavanje u karantinu je prvih godina trajalo do 52 dana, ali je potom period smanjen na 3 nedelje. Ukoliko putnici prebrode taj period bez tegoba, mogli bi nastaviti putovanje ali uz pismeno odobrenje lekara.

 

Plan kontumca iz 1830. Foto: Wikipedia

Sva roba je tokom izolacije odlagana u posebne odaje, a ista pravila su važila i kada je reč o pošti koju su sanitetski radnici dezinfikovali sirćetnom parom.

Svi koji su bili zaraženi kugom ili nekom smrtonosnom bolešću ostajali su u Kontumcu. Ako bi neko od njih preminuo, sahranjivan je u posebnom delu karantinskog prostora, a posmrtni ostaci su zatrpavani krečom. 

– Važno je pomenuti da su u toku postojanja karantina, u njemu boravile mnoge značajne istorijske ličnosti, prilikom njihovog prelaska iz Beograda, koji je tada bio u Turskoj, u Zemun, koji je tada bio u Austriji. Među njima su Karađorđe, Vuk Karadžić, Joakim Vujić… Ovde je 1833. godine boravio i francuski književnik Lamartin, a 1842. danski književnik i putopisac Hans Kristijan Andersen. U znak sećanja na boravak Lamartina u Zemunu, sto godina kasnije – 1933. Društvo prijatelja Srbija-Francuska je u Zemunskom parku podiglo spomen-obeležje u obliku obeliska – objašnjava Morić. 

 

Gašenje karantina, počelo je 1883. godine posle perioda od 150 leta. Tada je imovina i zemljište na ovom prostoru prodata zemunskom Magistratu i Ugarskoj finansijskoj direkciji.

Po odluci vlasti podignuta je četvorogodišnja škola “Realka”  i Velika sedmogodišnja škola. Tada je na delu nekadašnjeg karantinskog prostora izgrađen tzv. “Mali park” koji se vremenom širio sve dok nije poprimio današnje dimenzije. 

Novi život Zemunskog parka

 

Razglednica parka iz 19. ili s početka 20. veka, Foto: Wikipedia

Prava istorija Zemunskog parka počinje 1885. godine, kada je konačno zaslugom tadašnjeg gradonalenika Panajota Morfija i gradskog pravozastupnika Mate Ivića preostali prostor Kontumca predat Zemunu. Već naredne godine počinje organizovano uređenje parka i sađenje drveća. Za te potrebe je bila formirana Zadruga za negovanje i održavanje parka, na čijem je čelu bio Panajot Morfi. Tokom godina uređenja parka, 1897. je iskopan bunar kako bi se brojni posetioci snabdeli vodom, a 1899. je unutar parka izgrađena zgrada Devojačke škole, u kojoj se danas nalazi OŠ “Majka Jugovića” – priča Morić i dodaje da su obojica ovih zaslužnih Zemunaca kasnije dobili ulice u blizini parka, ali da je Morfijeva kasnije preimenovana.

Godine 1901. u Zemunskom parku podignut je i prvi javni skupturalni spomenik u Zemunu – spomenik caru Francu Josifu. Bistu u belom mermeru je izradio vajar Ivan Rendić. Ova bista nalazila su središnjem delu glavnog šetališta.

Otprilike iste godine, park je dobio i svoj zvanični naziv – Gradski perivoj kraljice i carice Jelisavete, po preminuloj supruzi cara Franca Josifa Elizabeti/Jelisaveti Bavarskoj, koja je preminula 1898. godine.

 

Današnji naziv park ima od završetka Drugog svetskog rata od kada je i Zemun u sastavu Beograda.