Staro Sajmište, nekada znano kao Beogradsko Sajmište, danas je ruglo grada. Podsetnik na jezive zločine o kojima nove generacije čak ništa ne znaju, nekada je bilo omiljeno mesto svih Beograđana. Vratićemo se u ta vremena.
Ta davna 1936. prestupna godina počela je u sredu. Već na samom početku u Iranu je zabranjeno pokrivanje žena, Čarplinov film “Moderna vremena” imao je premijeru, a u Nemačkoj je održana Zimska Olimpijada.
Te davne 1936. godine u Beogradu je, u paviljonu “Cvijeta Zuzorić”, otvorena prva izložba karikatura, poslanik Damnjan Arnautović pucao je u skupštini na premijera Milana Stojadinovića – i promašio, osnovan je radio Jugoslavija, počeo je generalni štrajk studenata i ubijen je levičar Žarko Marinović (ovaj datum posle rata postaje Dan studenata, a više o tome pročitajte OVDE).
Te 1936. godine Beogradska opština donela je odluku da Društvu za priređivanje sajma i izložbi ustupi približno 360 hiljada kvadratnih metara zemlje na nenaseljenoj levoj obali Save. Ovo udruženje preuzelo je na sebe da zapušteno močvarno zemljište pored Mosta Kralja Aleksandra pretvori u Beogradsko sajmište.
Prvi građevinski projekat na ovoj, danas novobeogradskoj, obali Save najavljivao je širenje prestonice ka Zapadu, a niko nije ni slutio da će baš to zemljište svega nekoliko godina kasnije biti mesto stravičnih zločina.
U proleće 1937. godine odigrala se prva faza građevinskih radova. Tada je sazidano pet najvećih zgrada, koje su se zvale Jugoslovenski paviljoni. Podignuta je i Centralna kula, kao i četiri međunarodna paviljona – Čehoslovački, Rumunski, Mađarski i Italijanski. Potom je izgrađen i Spasićev paviljon, kao zadužbina poznatog prestoničkog trgovca i dobrotvora Nikole Spasića.
Podignuto je i nekoliko manjih zgrada koje su zakupljivala preduzeća, uključujući i onu u kojoj je bilo smešteno predstavništvo holandske elektroindustrije “Filips“. Baš je iz te zgrade u septembru sledeće godine emitovan prvi televizijski program na Balkanu (više o tome možete pročitati KLIKOM OVDE)
Prvi beogradski sajam otvoren je 11. septembra 1937. godine, u prisustvu kraljevskog namesnika Radenka Stankovića, kraljevske vlade, diplomatskog kora i mnogih drugih velikodostojnika. Ipak, gradnja je nastavljena.
Sazidani su 1938. godine i Turski i Nemački paviljon, a izbijanje Drugog svetskog rata prekinulo je radove na šestom i poslednjem Jugoslovenskom paviljonu.
Godine 1938. čehoslovačka fabrika automobila “Škoda” podigla je tada najviši u Evropi čelični padobranski toranj. Padobranci iz cele bivše Jugoslavije vežbali su sa 74 metra visokog tornja, a među njima je bila i Katarina Matanović (25) iz Zagreba, koja je bila prva Jugoslovenka padobranac.
Nije moralo da prođe mnogo vremena pa da Beograđani zavole novi deo svog grada.
Sajmište je na idealnom mestu – svega nekoliko stotina metara od centra prestonice, a nudilo je zabavu za široke narodne mase. Sajmovi, izložbe, restorani, prodajni štandovi, ulični zabavljači, pa čak i kulturni događaji – poput koncerata klasične muzike i umetničkih izložba, privlačili su svakodnevni veliki broj stanovnika Beograda.
Ipak, uz svu zabavu, Sajmište, kao simbol tehnološkog i industrijskog napretka, bilo je i meta političke propagande. Nemci i Italijani koristili su svoje paviljone da promovišu nacistička i fašistička načela. Paviljoni su bili ukrašeni kukastim krstovima, nacističkim zastavama i ostalim nacional-socijalističkim obeležjima.
Bio je to zloslutni znak da se bliže teška vremena – za ceo svet, ali i za samo Sajmište.