SMRT JE ZA NJU BILA RADOST: Namučena žena i požrtvovana majka koju je svet upamtio kao NAJOMRAŽENIJU KRALJICU IKADA

Omražena u francuskom narodu zbog trošenja, ali i sjajna majka - otišla je na giljotinu s mislima o sudbini svoje dece!

Marija Antoaneta
Wikipedia

Marija Antoaneta je bila ćerka austrijske kraljice Marije Terezije, koja je imala praksu da savezništva i spoljnu politiku ostvaruje i sprovodi venčavajući svoju decu. Tako je najmlađa kći, Marija Antoaneta završila na francuskom dvoru, kao kraljica i supruga Luja XVI.

Tokom života i nakon smrti, Marija Antoaneta je nekima predstavljala simbol svega dobrog, a drugima svega lošeg vezanog za monarhiju i kraljevsku porodicu. Ovo drugo mišljenje prevladavalo je kroz istoriju i dominantno je i danas. Slika stvorena i propagirana pred Francusku revoluciju smatrana je vernim i neutralnim opisom Marije Antoanete sve do 20. veka. Izuzetak su bili francuski i strani monarhisti, koji su je dugo smatrali mučenicom.

Nije rekla “neka jedu kolače”

Ogovaranja i revolucionarne novine dovele su do nastanka gomile anegdota i citata pripisanih Mariji Antoaneti. Najbolji primer je popularna i često spominjana izreka “ako nemaju hleba, nek’ jedu kolače”. Danas se smatra da je ovaj citat potekao od Žan-Žak Rusoa, koji je jednom prilikom izjavio da je to rekla “jedna princeza”, misleći pritom na suprugu Luja XIV.

Nisu konzumirali brak – 7 godina!

Venčanje Luja Avgusta i Marije Antoanete održano je 16. maja 1770. godine u Versaju. Nova prestolonaslednica je na svečanoj večeri jela malo, zbunjena i neupoznata s francuskom kulturom i običajima. Par je zatim otpraćen u bračnu postelju koju je prethodno blagoslovio sveštenik. Bilo je za očekivati da će petnaestogodišnjaci odmah konzumirati brak, ali… Zapravo, nije konzumiran narednih sedam godina.

Marija Antoaneta kao prestolonaslednica

Narod je Mariju Antoanetu dočekao s oduševljenjem; na njenom prvom javnom pojavljivanju u Parizu 50.000 ljudi guralo se da vidi buduću kraljicu. Isto se, međutim, ne može reći za njezinu reputaciju na dvoru. Činjenica da je domovina Marije Antoanete bila dugogodišnji neprijatelj Francuske nije joj išla u prilog; na dvoru su je zvali Austrijanka.

Suočavala se s mržnjom popularnih dvorskih dama, između ostalih i ljubavnice kralja Luja XV. Du Bari, kurtizana koja se uzdigla do statusa plemkinje, posedovala je određeni politički uticaj zahvaljujući intimnom odnosu s kraljem. Ona je već uspela da izbaci s dvora čoveka koji je organizovao brak između Marije Antonije i Luja, a ni Mariju Antoanetu nije smatrala simpatičnom. Du, međutim, nije uspela da ukloni novu prestolonaslednicu. Marija je iskoristila priliku kad je Du izgubila popularnost i potrudila se da je ukloni s dvora.

Antoaneta je, iako kilometrima daleko, dugo morala da se nosi s konstantnim pritiskom dominantne majke. Marija Terezija je u pismima kritikovala ćerkinu nesposobnost da “probudi muževu strast”. Carica je čak primala tajne izveštaje o ponašanju svoje kćeri na francuskom dvoru od raznih špijuna. U pismima je direktno vređala, govoreći joj da nema talenta i da je izgubila svoju lepotu.

Kako bi zaboravila muževu nezainteresovanost i majčine kritike, Marija je počela da se bavi kockanjem i klađenjem. Trošeći novac nemilosrdno i pri tom ulazeći u ogromne dugove, zaboravila je dužnosti prestolonaslednice; deo novca koji je trošila na kockanje bio je predviđen za sirotinju, a drugi deo je trebalo da potroši na kićene haljine.

Ostala trudna na inicijativu brata

Brat Marije Antoanete, Josip II, car Svetog Rimskog Carstva, posetio je Luja i svoju sestru 18. aprila 1777. godine. Pored Američke revolucije, koju je Luj XVI podržavao, cara je zanimalo pitanje sestrinog braka. Kralj i kraljica su bili u braku već sedam godina, ali je bila javna tajna da još nisu imali intimne odnose.

Car je održao privatne razgovore s Lujem, a kasnije i sa svojom sestrom. Ne zna se zasigurno šta je to Josip II rekao kraljevskom paru, ali je zahvaljujući njegovoj intervenciji brak konačno konzumiran. Osam meseci kasnije, kraljica je objavila da je trudna.

Porođaji pred celim svetom

Marija antoaneta
sr.wikipedia.org

Prvo dete kraljevskog para, Marija-Tereza-Šarlota, rođena je 19. decembra 1778. godine. Porođaj je bio težak; Marija Antoaneta je izgubila svest nakon što je lekar slučajno izazvao jako krvarenje. Za vreme porođaja hiljade očiju bilo je uprto u nju, a prozori su morali da budu širom otvoreni kako bi narod mogao da posmatra rođenje prvog kraljevog deteta.

I dvor i narod bili su oduševljeni zbog rođenja princeze, ali u isto vreme i pomalo razočarani. Očekivao se muški naslednik. Na Mariju se sada vršio pritisak da rodi sina, što je, uz njino porođajem oslabljeno zdravlje, bio uzrok pobačaja 1779. godine.

Ipak, sina Luja Žozefa Ksavijera rodila je 22. oktobra 1781. godine. Rođenje sina popraćeno je euforijom i veseljem. Luj XVI je svojoj supruzi poručio: “Madam, ispunili ste naše želje i želje Francuske, vi ste sada majka prestolonaslednika.

Opet je zatrudnela juna 1783. Istog meseca vratio se francuski veleposlanik iz Amerike, gde je besneo rat za nezavisnost. Marija Antoaneta je, oslabljenog zdravlja, pobacila dva meseca kasnije.

Nakon pobačaja, susrela se s još većom brigom: zdravlje njenog sina, počelo je da se pogoršava. Već 1784. narod i dvor prihvatili su mogućnost da dugo očekivani prestolonaslednik neće preživeti detinjstvo. Pričalo se da kralj i kraljica pokušavaju da začnu još jedno dete, za slučaj da Luj Žozef ne izdrži. Pokušaji su urodili plodom; kraljica je objavila da je trudna u avgustu.

Marija Antoaneta je 27. marta 1785. godine rodila drugog sina, Luja Šarla. U poređenju sa starijim bratom, novorođeni princ je bio relativno zdrava beba, pa su dvorani počeli da sumnjaju da on nije kraljev sin.

Revolucija i giljotina

Narod, sve besniji i razdraženiji, počeo je javno da protestuje u julu 1789. godine zbog preterane rastrošnosti dvora i premalo sloboda koje građani imaju. Sluteći tragediju, cela kraljevska porodica odlučila se da pobegne 21. juna 1791. godine, ali ta operacija doživela je veliki neuspeh; uhvaćeni su 24 sata kasnije i vraćeni u Pariz za manje od nedelju dana. Neuspeli pokušaj bega samo ih je još više ocrnio u očima izgladnelog naroda.

Njen suprug pogubljen je u januaru 1793. godine, a Mariji Antoaneti – koja je do tada bila u kućnom pritvoru – počelo je suđenje u oktobru. Proglašena je krivom 16. dana tog meseca. Istog dana, u rano jutro, straža je došla u ćeliju. Odsečena joj je kosa i vezane su joj ruke. Vođena je ulicama Pariza sat vremena, pre nego što je konačno stigla do Trga Revolucije, gde se nalazila giljotina.

Tu je sišla s kočije i, dok je posmatrala giljotinu, sveštenik koji je bio u njenoj pratnji šapnuo joj je: “Sad je trenutak madam, da se naoružate hrabrošću“. Antoaneta se okrenula prema njemu i s podsmehom odgovorila: “Hrabrost? Trenutak kada će se okončati svi moji problemi nije trenutak kada će me izdati moja hrabrost.”

Legenda kaže da su njene zadnje reči bile upućene dželatu, kojem je stala na nogu: “Oprostite, gospodine“.

Sudbina njene dece

Luj-Šarl umro je sa samo 10 godina, verovatno od tuberkuloze koja se pogoršala usled brutalnih zatvorskih uslova. Lekar je na autopsiji utvrdio da je telo dečaka bilo neuhranjeno i puno ožiljaka.

Marija-Tereza-Šarlota, njihovo najstarije dete, ostala je potpuno sama. Roditelji su joj ubijeni, braća i sestre mrtvi, a ona ostavljena u zatvoru. Napokon je puštena sa 17 godina u decembru 1795. Na slobodi je brzo udata prema dogovorenom braku, za nećaka tadašnjeg kralja Luja XVIII sa znatno manjim ovlašćenjima. Život joj se, nakon što je postala vojvotkinja, nimalo nije popravio.

Njen brak bio je loš i nikad konzumiran, a tragične okolnosti u kojima je odrasla učinile su je ogorčenom i nesrećnom – te je većinu života provela u egzilu.

Tehnički je dobila titulu kraljice Francuske kad je njen suprug nasledio svog ujaka – ali cela priča trajala je tek dvadesetak minuta, koliko mu je bilo potrebno da potpiše abdikaciju.

Umrla je 1851. godine, ponovo u egzilu. U svom testamentu napisala je da oprašta svima koji su joj učinili život nesrećnim, jer time sledi primer svojih časnih roditelja.