NAJČUVANIJA TAJNA VISOKOG DRUŠTVA: Amerika je sada slavi, a neprestano su je PONIŽAVALI i krili njen uspeh

En Lou
Wikipedia

Samo deset dana pre venčanja Žakline Buvije i Džona F. Kenedija dogodila se nezgoda zbog koje bi svaka druga svadba verovatno bila odložena, ali taj važan dan spasile su vredne ruke jedne talentovane žene. Žene na koju je i Dior bio ljubomoran.

 

Bilo je to najimpresivnije venčanje koje je uporište visokog društva videlo u poslednjih 30 godina – napisao je cenjeni američki magazin LIFE nakon venčanja Žakline Buvije i Džona F. Kenedija.

Slavni par izrekao je sudbonosno da 12. septembra 1953. godine ispred 600 diplomata, senatora i pripadnika društvene elite, a na prijemu nakon venčanja pridružilo im se još 300 zvanica.

Džeki i Džon trebalo je puna dva sata da se rukuju i pozdrave sa svim gostima, a mnogi od njih verovatno nisu ni znali da je važno venčanje moglo biti i otkazano.

 

Čast da sašije venčanicu za Džeki, kao i haljine za njenu majku i deveruše, pripala je tada 55-godišnjoj dizajnerki En Lou.

En je puna dva meseca radila samo na raskošnoj venčanici, a onda se 10 dana pre venčanja dogodila velika nezgoda. Zbog pucanja vodovodne cevi došlo je do poplave u salonu koja je uništila 10 od 15 izrađenih haljina, uključujući i Džekinu venčanicu.

Tužna En nije gubila vreme nego je odmah kupila materijal i danonoćno sa krojačicama šila nove haljine. Uspele su da urade ono što se činilo nemoguće i En se dan pre venčanja ukrcala na voz do Njuporta kako bi lično dostavila haljine porodici Buvije.

Kada je stigla na imanje Džekinog očuha, čuvari su joj rekli da ne može da uđe na glavna vrata, nego na ulaz za poslugu.

Naime, En je bila Afroamerikanka i čuvari su joj jasno dali do znanja da zbog boje kože ne sme da koristi glavni ulaz. 

Ako moram da uđem na zadnja vrata, onda neće dobiti svoje haljine – uzvratila im je pa su je ipak pustili da koristi glavni ulaz.

Džeki je dobila svoju raskošnu svilenu venčanicu koja je ušla u istoriju kao jedna od najlepših, a i njena majka i deveruše blistale u svojim kreacijama.

A post shared by RDM (@chuckmonsey) on

Bilo bi sasvim očekivano da zahvaljujući tome En postane nova dizajnerska zvezda, ali zbog rasističkih stavova tadašnjeg američkog društva to je bilo nemoguće.

Nazivali su je “najbolje čuvanom tajnom sveta mode” jer je odevala mnoge imućne belkinje poput članica slavne bogataške dinastije Rokfeler, a glumica Olivija de Haviland osvojila je prvog Oskara upravo u njenoj haljini (pogledajte OVDE kako je izgledala Olivija te večeri).

Međutim, o tome se ćutalo samo zato što je En imala drugačiju boju kože. Legenda kaže da je Kristijan Dior, kada je prvi put u ruke uzeo njenu kreaciju, upitao s malo zavisti: “Ko je napravio ovu haljinu?”

Imala je fantastičnu tehniku šivenja. Čak su i unutrašnji šavovi na njenim haljinama bili lepo izrađeni. Njeni klijenti shvatili su da kod nje mogu da dobiju Diorov kvalitet po mnogo nižoj ceni – kazala je kostimografkinja i istoričarka Margaret Pauel.

Nepravedno niskoj ceni, dodali bi oni koji su znali da En klijentima premalo naplaćuje odeću.

Tako je i venčanicu za Džeki napravila za 500 tadašnjih američkih dolara iako joj je realna cena bila 1.500 dolara. S obzirom na to da je morala da kupi novi materijal za haljine kako bi zamenila one uništene u poplavi, na kraju je završila u dugovima od kojih se nikada nije finansijski oporavila.

Zbog velikih troškova zatvorila je salon, zaposlila se kao krojačica u robnoj kući Saks, ali uskoro je počela da gubi vid zbog glaukoma pa je morala da napusti posao. U tom trenutku državi je dugovala 12.500 dolara poreza. 

Jednog dana dobila je poziv iz poreske službe koja ju je obavestila da je “anonimna prijateljica” otplatila njen dug, a En je verovala da je to bila – Džeki.

Uprkos slabom vidu, uspela je ponovo da otvori salon zahvaljujući velikodušnom činu nepoznate osobe pa je pomoću zaposlenih krojačica opet pokrenula uspešan posao. Radila je sve do 1969. kada je u 72. godini života odlučila da se penzioniše.

Istorija je pamti kao prvu Afroamerikanku koja je ostvarila uspešnu dizajnersku karijeru, a pet njenih kreacija nalazi se u vrednoj kolekciji Kostimografskog instituta njujorškog muzeja Metropolitan koja predstavlja presek mode sa svih kontinenata i obuhvata poslednjih sedam vekova.