TAJNA DREVNIH INDIJANACA DECENIJAMA SKRIVANA OD ČOVEČANSTVA: Kada je saznate, odmah ćete početi da puštate kosu da raste

Indijanac
Pixabay.com

Savremena kultura uči nas da je frizura zapravo stvar ličnog izbora, modnih trendova ili jednostavno praktičnosti. Za Indijance, međutim, ona je bila nešto mnogo, mnogo više od toga.

 

Mit o snazi koju skriva duga kosa star je koliko i čovečanstvo – sigurno znate za priču o Samsonu, jevrejskoj verziji Herkula. Bio je neverovatno snažan, ali je vešto krio da tajna njegove snage leži u njegovoj dugoj kosi. Na njegovu nesreću, žena koju je zavoleo, Dalila, podlegla je podmićivanju Filistejaca, otkrila Samsonovu slabu tačku i prenela je njegovim neprijateljima. Kada mu je krišom odsekla kosu, sva njegova snaga je nestala.

Većina Indijanaca kosu je sekla samo pod određenim, jasno definisanim, okolnostima. Na primer, Navajo indijanci sekli su kosu deci na njihov prvi rođendan i nakon toga nikada više. Pripadnici drugih plemena skraćivali su kosu samo u procesu tugovanja, kada bi poginuo neki ratnik, poglavica ili vrač od velikog značaja za njihovo selo.

Zato, možete da zamislite, strah i očajanje koje su indijanska deca prolazila kada su morala da se ošišaju kako bi odlazila u američke škole kada je njihovo pohađanje postalo obavezno.

Slična situacija ponovila se i tokom rata u Vijetnamu. Naime, specijalne snage SAD slale su svoje stručnjake u indijanske rezervate kako bi pronašli snažne i talentovane izviđače, vitalne mladiće koji već imaju iskustvo života na teškim terenima. Bilo im je vrlo važno da mladići imaju izvanrednu sposobnost praćenja, a nakon što je nekolicina njih odabrana i angažovana, dokumentovani su kao stručnjaci za praćenje i preživljavanje, piše portal Sott.net.

Međutim, kada su postali regruti, morali su da budu ošišani na “vojnu frizuru” što je za njih bila neverovatna trauma. Sve znanje i veštine koje su stekli u rezervatu isparili su. Nijedan nije ispunio očekivanja, i sa terena su se vraćali neobavljenih zadataka.

Svi do jednog govorili su kako nisu više mogli da “osete” neprijatelja, da njihova intuicija nije više pouzdana i da ne mogu protumače skrivene znakove.

Indijanci su verovali da su njihova tela evoluirala više od milion godina, i da je za to vreme, svaki njegov delić razvio neverovatne funkcije, neophodne za preživljavanje. Smatrali su da postoji vrlo dobar razlog za postojanje i najmanjeg, i naizgled, najnebitnijeg dela tela.

 

Stručnom terminologijom, a prema indijanskim verovanjima, kosa je neka vrsta “produžetaka nervnog sistema” i može se posmatrati i kao “spoljni živac”, svojevrsna “antena” koja veliku količinu spoljnih informacija donosi do moždanog debla, limbičkog sistema i neokorteksa. To, naravno, ne važi samo za kosu, već za sve malje na telu.

Kada se kosa odseče, prenos informacija je ili jako slab, ili uopšte nije moguć, a rezultat toga je slabljenje tog “šestog čula”.

Indijanci su verovali da je odsecanje kose kod “belog čoveka” umnogome doprinelo njegovom odvajanju od prirode i nemogućnosti da shvati da šteti ekosistemu. Pored toga, zbog kratke kose oni ne mogu da se povežu na emocionalnom nivou sa drugim ljudima, kao što su to mogli njihovi preci.