PAMTE GA KAO “ČOVEKA KRVAVIH RUKU”: Đorđe Genčić je kovao zavere i protiv OBRENOVIĆA i protiv KARAĐORĐEVIĆA!

Đorđe Genčić
Dnevno.rs/Kolaž

Vlasnik nekoliko rudnika, uglađen čovek evropskog ponašanja obučen po poslednjoj modi, visok i vitak, Đorđe Genčić mamio je uzdahe dama, ali i negodovanje gospode. Govorilo se da jeste pošten, ali su ga svi pamtili kao "čoveka krvavih ruku".

 

Premda je bio dete rođeno u selu kraj Zaječara, za Đorđa Genčića sudbina je, čini se, oduvek imala velike planove. Njegov otac Andreja bio je poslanik u mnogim skupštinama, a i sama porodica Genčić bila je i te kako ugledna u tadašnjoj Srbiji. Tako je, nakon završene srednje škole, Đorđe poslat u Beč, gde je studirao ekonomiju i dočekao sudbinski susret sa Černjajevim. Ruski general Mihail Černjajev bio je glavni komandant srpske vojske u Srpsko-turskom ratu. Genčić ga je u ime studenata pozdravio i toliko je oduševio generala da ga je Černjajev pozvao na vojne studije u Rusiju. Tako je Đorđe upisao rusku vojnu akademiju, da bi potom postao ruski gardijski oficir, a za vreme službe napredovao je i do čina kapetana.

 

RUSKI VOJNIK POSTAO JE NIŠKI GRADONAČELNIK

Tadašnjem vođi srpskih liberala Jovanu Ristiću bilo je potrebno mnogo ubeđivanja da bi nagovorio Đorđa da se vrati u rodnu Srbiju. No, čim su mu stopala dotakla srpsko tlo Genćić se posvetio politici. Po tadašnjem zakonu, narodni poslanik je morao da ima navršenih 30 godina, ali zbog sposobnosti i visokog obrazovanja Genčić je u parlament ušao sa 28 godina.

Kao vrsan političar i govornik uskoro je postao konzul u Solunu, da bi nakon podele liberala dobio i mesto upravnika grada Niša. Priklonivši se neutralnom režimu stekao je veliko poverenje kralja Aleksandra Obrenovića, a posebno njegovog oca Milana.

ČELNIK MUP-a I META ALEKSANDROVE NEMILOSTI

Odanog, mudrog i uvek posvećenog dobru domovine, Genčića je kralj Milan posle Ivanjdanskog atentata postavio za ministra unutrašnjih poslova. Uspeo je u svom mandatu da nagovori Nikolu Pašića da delimično prizna krivicu, zastrašujući ga da će u protivnom glavnih dvanaestorica radikala biti pogubljeni. Nije njegov mandat dugo trajao. Nepunih godinu dana po postavljanju na čelo policije, Genčić je dao ostavku. Razlog za to, kako je već poznato, bila je prepirka sa većinom ministara o kraljevoj ženidbi sa Dragom Mašin.

 

Svi članovi Vlade koji su se protivili najpoznatijem braku srpske istorije pali su u nemilost. Đorđe Genčić je preživeo hajku u kojoj je nazivan izdajnikom, prećeno mu je hapšenjem, a bio je optužen i da je uzeo tri hiljade dinara iz dispozicinog fonda. Pobegao je iz Srbije i iz inostranstva pismima tražio kralju da povuče optužbu jer je za novac imao usmeno kraljevo ovlašćenje dato preko zastupnika.

Ovakve se stvari mogu dešavati samo u nekom srednjevekovnom kanatu, a ne u jednoj hrišćanskoj ustavnoj zemlji – pisao je tada Genčić.

Posle određenog vremena stigla je vest da ima dozvolu kralja da se vrati u Srbiji. Međutim, po povratku kralj ga je optužio zbog ranijih pisama i zbog uvrede kralja osuđen je na sedam godina zatvora. Ipak, posle osam meseci zatvora – kralj ga je pomilovao.

POLITIČKI VOĐA MAJSKOG PREVRATA

Po izlasku iz zatvora Genčić nije mogao da oprosti sve što mu se dogodilo i već se u decembru 1901. godine sastao sa jednom grupom oficira. Među njima je bio i njegov nećak, poručnik Anta Antić. Videvši da mladim zaverenicima nedostaje političkog iskustva, Đorđu je bilo lako da na njih ostavi snažan utisak svojim govorom i samopouzdanjem. U tren oka, Genčić je postao politički vođa velike zavere protiv kralja Aleksandra Obrenovića.

Tako su se zaverenici sastajali redovno u kući Đorđa Genčića u Krunskoj ulici (u onoj u kojoj se danas nalazi Muzej Nikole Tesle), gde bi ovaj iskusni i mudri političar osmišljao naredne korake. Veoma obazrivo je ispitivana situacija – kako u Srbiji tako i u inostranstvu. Genčić je putovao i razgovarao sa stranim predstavnicima u Beogradu, pokušavajući da sazna kako bi svet gledao na promene na srpskom prestolu, ukoliko bi kralj umro bez dece.

Pošto se Austrougarska bojala ruskih prepreka, a Rusija se plašila bečkog otpora, nijedna od ove dve imperije nije želela da kandiduje nekog od svojih prinčeva za vladara Srbije. Tako je Genčić došao do zaključka da nikome ne bi smetalo da se za kralja Srbije kandiduje jedan sasvim običan građanin Ženeve – Petar Prvi Karađorđević.

Budući kralj bio je protiv toga da se Obrenovići ubiju i sa njim se složila i grupa starijih zaverenika koji su se zalagali za to da se Aleksandar natera na abdikaciju i protera iz zemlje. Ostali “crnorukaši” smatrali su da je to najgore moguće rešenje. Na nagovor Ante Antića, Radomira Aranđelovića i slavnog kapetana Dragutina Dimitrijevića Apisa, odlučeno je da Obrenovići budu ubijeni.

Šta se dešavalo u noći Majskog prevrata možete pročitati OVDE. 

ZAVERA POSLE ZAVERE

Pre obrazovanja nove vlade, Genčić je posle ubistva Obrenovića obavljao dužnost ministra unutrašnjih poslova, da bi potom nekoliko meseci bio i ministar privrede. Ipak, nije se slagao sa političkim drugovima i na neko vreme se povukao iz političkog života. Dogodine je razradio plan za osnivanje konzervativne stranke, kako bi pomogao kralju Petru da se reši radikala i da izvuče zemlju iz krize u koju je zapala. Međutim, to mu nije pošlo za rukom jer nije bio zadovoljan odnosom koji je novi kralj imao prema njemu. Uskoro je postao najopasniji čovek za dinastiju Karađorđević.

Udružio se sa zaverenicima i uspostavio veze sa određenim krugovima u Engleskoj. Ubedio je mlade zaverenike da je osigurao dolazak engleskog princa na srpski presto, kao i da su sa tim upoznate i vođe radikala i samostalaca. No, usledili su Balkanski ratovi, pa i Prvi svetski rat i njegovi planovi su pali u vodu.

Posle Velikog rata Genčić se potpuno povukao iz politike i posvetio se rudarstvu. Supruga Gita ga je napustila, zaljubivši se u kneza Arsena Karađorđevića.

Đorđe Genčić umro je sam, u kući u Krunskoj. Kažu da je na njegovom radnom stolu i dalje je stajala slika kralja Milana Obrenovića. Na poleđini je, pola na francuskom pola na srpskom, bila posveta, davno napisana: “Hvala Vam, Genčiću — Milan”.