NEKE STVARI SE NIKADA NE MENJAJU: Oduševiće vas i nasmejati kada vidite zašto se zapravo kaže DUŽAN KAO GRČKA

grcka
dnevno.rs/kolaž

Iako svi znamo čuvenu izreku "dužan k'o Grčka", malo ko zna da ona uopšte nije novijeg datuma! Prva dužnička kriza u toj zemlji datira još iz davnina! Verovali ili ne - Grčka je bila dužna mnogo pre Ciprasa... još od Platona i Aristotela!

 

U svojoj istoriji, Grčka je već nekoliko puta bila u finansijskom škripcu, a izraz “dužan k’o Grčka” nije nastao ni iz čega već se, jednostavno, ustalio zbog ekonomske krize koja je ovu zemlju često znala da potresa. Kao po nekom nepisanom pravilu, najveće probleme u Grčkoj, uvek su predstavljale finansije.

Zanimljivo je da je prvu dužničku krizu Grčka imala još u 4. veku pre nove ere! Tada je 13 grčkih polisa (gradova-država) uzelo kredit od hrama u Delosu. Većina njih dug nikad nije otplatila, a hram je izgubio 80 odsto pozajmljenog novca. 

Ne tako davno, Grčka je međunarodnim poveriocima dugovala astronomske iznose, evropska trojka diktirala je Atini uslove iako ona nije želela da vrati dug, ali onda je na scenu stupila Nemačka i počela da tera Grčku da ispuni svoje obveze – ovaj scenario se već dogodio u 19. veku!

Svašta se izdešavalo, ali je do danas nemački kancelar Oto fon Bizmark ostao jedini političar koji je uspešno naplatio potraživanja!

 

Kad i kako je sve počelo?

Istorija moderne Grčke u znatnoj meri je istorija dugova, a samo stvaranje te države početkom 19. veka bilo je popraćeno finansijskim nedaćama.

Naime, Grčka je u januaru 1822. proglasila nezavisnost od Osmanskog carstva, ali je ta nova država bila “rupa bez dna”. U pomoć priskočio bavarski kralj Ludvig I, ljubitelj antičke Grčke, koji je na taj način očigledno želeo da se zbliži sa Grčkom i njenom istorijom, piše Jutarnji.hr.

Svoj cilj je delimično postigao tako što je novoj državi u nekoliko godina pozajmio mnogo novca, ali je ubrzo i ustanovio da dužnik ne plaća svoje dugove! Međutim, bavarski kralj je ipak kalkulisao, jer se nadao da će pozajmicama ojačati svoju političku moć što mu je zaista i pošlo za rukom, ali kratkoročno.

Sve je krenulo tako što je tadašnja “trojka” koju su činile Francuska, Rusija i Engleska kao žiranti grčke nezavisnosti, odlučila da nova država mora da postane nasledna monarhija, a za prvog kralja postavljen je Ludvigov sin Otoa, koji je tada imao 16 godina.

On je 2. maja 1832. izabran za grčkog kralja, ali budući da je bio maloletan, konce u novostvorenoj kraljevini vukao je njegov otac. Ubrzo je otkrio da u Grčkoj ima mnogo posla, jer je infrastruktura bila u katastrofalnom stanju. Angažovao je finansijske stručnjake, arhitekte i pravnike, ali nedostajao je novac.

“Trojka” je uplatila 60 miliona franaka hitne pomoći Grčkoj, ali to nije bilo dovoljno!

Ludvig je stoga svom sinu na grčkom prestolu do 1837. tri puta pozajmio novac. Dva puta je dao po milion franaka, a treći put milion guldena što je u današnjoj valuti više od sto miliona evra! Pozajmljeno, ali ne i vraćeno, jer Ludvig do kraja života nije dobio natrag svoj novac!

Naravno, pozajmica sama po sebi nije bila jedini problem. Ludvig I nije bio apsolutni vladar, Grci su prestali da plaćaju rate duga, u Bavarskoj je ponestalo novca i Ludvig je 1848. morao da se povuče.

Sada već bivši vladar morao je sam svojoj državi da vraća kredite koje je dao Grčkoj. Sin na grčkom prestolu nije mu bio od koristi, jer je pao u nemilost i 1862. je proteran iz Grčke.

Prema računici istoričara Hansa Filipija, Grčka je 1880. Bavarskoj dugovala, uključujući kamate, 5.243.428 maraka i 57 feninga!

Bavarska je 1871. postala deo nove nemačke države čiji je kancelar postao pruski političar Oto fon Bizmark. Ujedinjena Nemačka time je postala grčki poverilac. Grčka je u tom trenutku pokušavala da proširi svoje granice na sever i tražila je za to saveznike u Evropi. Fon Bizmark je imao razumevanja za tu grčku nameru, pod jednim uslovom – da Grčka “ispuni svoju dužnost”.

– Država “koja ne plaća dug časti” ne zaslužuje da se poveća – rekao je navodno tada nemački kancelar.

Grci su pristali na pregovore. Pokazalo se, međutim, da ne žele da plate kamate, a Bavarci su na kraju isplatili 1,6 miliona franaka duga. Poverioci su tako, iako sa zakašnjenjem i uz neka odricanja, došli do svoga novca. A Nemačka se pokazala kao sila koja ne oprašta dugove, pa makar za uterivanje bile potrebne i decenije.
 

Tako se kroz istoriju izraz “dužan k’o Grčka” oberučke prihvatio kao sinonim za abnormalne dugove, a poslednjih godina u Evropi se sve češće čuje i to da se Grke, jednostavno, ne isplati spašavati.