Zatvorenice su svojim radom donele milijarde vlastima iza Gvozdene zavese, a bile su izložene nehumanoj torturi - većinom sasvim nevine!
Ime Hohenek postalo je i ostalo sinonim za progon i zatvor za žene iz političkih razloga u Istočnoj Nemačkoj. Tačan broj žena koje su ovde bile zatočene još se ne zna. Procene se kreću oko nekoliko hiljada.
U gradu Stolberg pokraj Kemnica, visoko iznad grada zlokobno se nadvija dvorac Hohenek. U ovoj srednjovekovnoj zgradi je bio zloglasni ženski zatvor gde su žene iz cele države služile svoje dugotrajne zatvorske kazne: kriminalke, jednako kao i tzv. “političke”, one koje su se protivile komunističkoj diktaturi.
Hohenek je postao ženski zatvor kad je 1950. oko 1100 zatvorenica dovedeno iz sovjetskih specijalnih logora u Baucenu i Zahsenhauzenu.
Njihovi zločini nisu ni postojali
Više od 123 hiljade Nemaca zatvoreno je u sovjetske “specijalne kampove” u periodu od 1945. do 1950., a više od 42 hiljade njih nije preživelo to iskustvo. Prema zvaničnim izveštajima Sovjeta, stopa smrtnosti iznosila je čak 36 posto, a u kampovima su se rađale i bebe. Trudnice i majke nisu primale hranu, odeću ni pelene i morale su da odvajaju od svojih usta i da šiju bilo kakve krpe koje će poslužiti. Nakon zatvaranja kampova, većina žena je poslata u Hohenek.
Većinu tih mladih žena – od kojih su mnoge bile sasvim nevine – sovjetski vojni sudovi osudili su na duge zatvorske kazne i one su se nadale da će ih “Nemci” osloboditi. U stvari je bilo suprotno – zatvorski uslovi su se pogoršali i postali neljudski.
Žene iz posebnih kampova pridružile su se žrtvama tajne policije Štazi u istočnoj Nemačkoj, a njihovi zločini bili su – beg na zapad, prisluškivanje, dugotrajno promatranje i slično – što zapravo znači da je većina njih bila nevina.
Sredstvo zarade
Zatvorenice su izvršavale tzv. prisilni rad, a pritisak kojem su bile izložene bio je životinjski. Proizvele su milione hulahopki, čaršafa i drugih proizvoda za zapadnonemačke prodavnice, donevši veliku zaradu obema stranama Gvozdene zavese.
Nesrećne žene su provodile dane, mesece i godine iza debelih zidova zastrašujućeg i mrakom ispunjenog dvorca sagrađenog u 13. veku, spavajući u podzemnim komorama, mučene tako da su morale da stoje do struka u ledenoj vodi, a čak su i trudnice redovno silovali poremećeni čuvari. Na hiljade žena umrlo je od upale pluća, gladi, tuberkuloze i sličnih bolesti.
Silovali ih i oduzimali im decu
Budući da su čuvari bili nemilosrdni, nije ni čudo da su brojne zatvorenice ostajale trudne, a njima je dopušteno da sa svojim bebama žive svega nekoliko meseci posle rođenja. Nakon toga bi ih nasilno oduzimali.
Priča o zatvoru postala je inspiracija za dokumentarni kratki film “Kapput”, koji je osvojio brojne svetske nagrade, a temelji se na razgovorima s bivšim zatvorenicama.
Iskustvo preživele
– Ja sam imala sreće – u mojoj je ćeliji bilo samo 18 zatvorenica, a u drugima ih je bilo i po 42. Uprava zatvora namerno je smeštala političke zatvorenice s ubicama i čedomorkama. Od nas 18 u ćeliji, 12 žena bile su čedomorke. One su bile glavne, a mi političke zatvorenice morale smo da izvršavamo šta god su nam naredile. Taj zatvor bio je tako strašan da su neke žene, naročito one koje su izdržavale dugotrajne kazne, u očaju gutale igle i delove vilica kako bi završile u bolnici i tako se barem nakratko spasile užasa – kaže za Express Barbara Grose, jedna od zatvorenica zloglasnog ženskog zatvora Hohenek u bivšoj Demokratskoj Republici Nemačkoj (DDR). Barbara je svoja iskustva opisala u autobiografskoj knjizi “Od diktature DDR-a do slobode u Majncu”.
Gutale igle da se oslobode torture
– Svakoga dana bile smo izložene psihičkoj torturi jer cilj je bio da nas psihički slome. Tortura je počela još u pritvoru, a nastavila se još brutalnije u zatvoru. Ja lično nisam bila izložena fizičkom nasilju, ali neke su zatvorenice premlaćivane. Sve smo strahovale da nas ne strpaju u samicu gde nije bilo ni kreveta, pa su zatvorenice ležale na betonskom podu. Imali su običaj te nesretnice da drže u samici 21 dan, zatim bi ih oslobodili, pa bi ih opet zatočili u samicu na 21 dan, što bi im potpuno slomilo duh. Toga sam se veoma plašila pa sam silno pazila da ne učinim ništa što stražare može iziritirati i da ne kažem nijednu pogrešnu reč – priča Barbara.
U Hoheneku je najstrašnija kazna bila zatočenje u vodenu samicu. Zatvorenicu bi bacili u samicu bez tračka svetlosti, obesili je oko struka i u tamnicu pustili ledenu vodu koja joj je dosezala gotovo do grla.
Mučne su i druge priče zatvorenica. Nekima su davali lekove za psihijatrijske bolesnike, a nekima je nepodnošljiv bio gubitak svakog poštovanja i privatnosti.
Kako bivše zatočenice svedoče u filmu “Jedan dan je kao jedna godina”, sve su morale da koriste iste toalete u kojima su malobrojni umivaonici bili u istoj prostoriji s tek ponekom WC školjkom.
– Kad bi škljocnula špijunka u toaletu, znale smo da nas promatraju, ali nismo znale da li to rade čuvarke ili čuvari – svedoče.
Kažu da su od stresa i šoka izgubile menstruaciju, a kosa im je opadala u pramenovima.