IZDAO TURKE, UJEDINIO ALBANCE, A BIO SRBIN: Evo ko je zapravo bio čuveni SKENDERBEG

Skenderbeg
Đurađ Kastriot Skenderbeg, Foto: Cameron lucida via Foter.com /CC BY-SA/Kolaž

Jedan od junaka borbe protiv osmanske hegemonije na Balkanu poreklo vodi od starog srpskog bratstva Branilovića iz Zete. Današnje generacije albanskog naroda Skenderbega doživljavaju kao herojsku ličnost oko koje je izgrađen kult nacionalnog jedinstva.

 

Dok je Vizantija odolevala naletima Osmanske vojske, jedan od članova porodice Kastrioti, Skenderbegov deda, odlučio je da se iz rodne Zete preseli u Epir gde je postavljen za kefaliju –  najvišeg predstavnika lokalne uprave u carstvu.

Njegov sin, Skenderbegov otac, Jovan Kastriot, proglasio je sebe za princa Epira, postavši tako jedan od prvih velikaša koji su pružali otpor Bajazitu I. Jovan se oženio Vojislavom, princezom srpskog porekla i sa njom imao sinove – Stanišu, Repoša, Đurađa, Kostadina, i ćerke – Maru, Jelenu , Vlajku, Angelinu i Mamicu.

Borba sa ogromnom silom bila je uzaludna, a zbog neposlušnosti Jovan se suočio sa jednom od najgorih vidova plaćanja danka Turcima – bio je prinuđen da Osmanskom carstvu preda svoje sinove pod pretnjom da će, u slučaju daljih pobuna, oni biti pogubljeni.

Na ćiriličnim dokumentima iz 1426. godine koji svedoče o Jovanovom dobročinstvu prema Hilandaru, njegov sin Đurađ se spominje kao jedan do dobrotvora. Ipak, momenat koji će odrediti njegov život kao vojskovođe jeste odlazak u Jedrene, gde je pohađao oficirsku školu, a zatim i primio islam.

Imao je nekoliko uspešnih pohoda u borbama protiv balkanskih hrišćana što mu je donelo titulu spahije i novo ime – Iskender beg ili Aleksandar Arnaut. Praveći analogiju sa junaštvom Aleksandra makedonskog jasno je koliko su ga Turci cenili i želeli u svojim redovima.

Čovek koji je izdao Turke i ujedinio Albance

 

Uprkos činjenici da se kao vojskovođa ostvario u ruhu turskog oficira, u korenu mita o Skenderbegu duboko je usađeno hrišćanstvo.

Stvaranje legende počelo je još 1443. godine kada je, posle bitke kod Niša, Skenderbeg napustio Osmanlije, islam, a potom i uspostavio savezništvo sa zapadnim katoličkim carstvima – Mletačkom republikom, Napuljskim kraljevstvom i Vatikanom. 

Katolički velikodostojnici su prepoznali Skenderbega kao svetli primer viteštva i branioca hrišćanstva koji spašava Evropu od Turaka. 

Skenderbeg je napustio otomansku vojsku zajedno sa svojih 300 ratnika. Lukavo je zauzeo zamak u gradu Kroja koji se nalazi na tridesetak kilometara od Tirane. Ubrzo su ga Osmanlije proglasile izdajnikom, a Skenderbeg je na svom zamku podigao dvoglavog orla koji će kasnije postati grb na nacionalnoj zastavi Albanije.

Brzo je ujedinio plemena rasejana po neprohodnim planinama i osnovao vojsku od 18.000 vojnika, od kojih su 4.000 bili direktno pod njegovom komandom. Borili su se gerilski i koristili prednosti terena na kome su delovali, ali i podršku tamošnjeg stanovništva. 

Neumoljivi borac protiv turskih osvajača

Godinu dana docnije dogodio se najveći Skenderbegov uspeh. Jedan od malobrojnih poraza neke osmanske vojske, doživeo je Ali-paša i to na samom pragu Skenderbegovog utvrđenja.

Osmanlije su u pohod na Kroju krenuli sa 150.000 vojnika koji su grad opsedale danima. Skenderbegove formacije su uspevale da odbiju napade, a išla im je na ruku i bolest koja je pokosila Ali-pašine vojnike. Ovo, kao i zima koja se približavala, nagnali su Turke da vrlo brzo odluče da napuste albanske gudure.

 

Osmanlijsko carstvo je od 1443. do 1478. četiri puta bezuspešno pokušalo da osvoji Kroju. U dva pohoda puta je sultan lično predvodio vojsku.

U znak dobre volje prema odmetnutom ratniku sultan je čak 1461. potpisao primirje sa Skenderbegom, ali je ono bilo kratkog daha, što zbog namera Turaka, što zbog Skenderbegove potrebe da stalno samostalno kontroliše oblast pod svojom upravom.

Već 1466. godine, sultan je poveo vojsku ka Kroji da jednom zauvek zauzda neposlušnog vazala. Izmenili su svoju taktiku želeći da grad zauzmu tako što će ga opkoliti u vidu koncentričnih krugova. Tako je prekinut dotok robe i namirnica ka gradu ali je i smanjena pokretljivost Skenderbegovih trupa.

Grad je izdržao ovaj nalet, Skenderbeg je još jednom porazio Osmanlije, ali pobeda nije bila dugog daha. Đurađ Kastriot Skenderbeg umro je iznenada, od malarije, 17. januara 1468. godine. 

Kroja je bez Skenderbega odolevala Turcima još desetak godina, da bi potom konačno pala u ruke Osmanskog carstva i tako ostala sve do 1912. godine kada ju je, tokom Prvog Balkanskog rata, zauzela vojska Kraljevine Srbije.