LAV SA SRCEM UMILJATOG DETETA: Misteriozni SRPSKI JUNAK koji je postao jedna od najvećih LEGENDI SSSR-a

Aleksa Dundić
Wikipedia

Oleko Dundič - Aleksa Dundić (1893/6-1920), aktivni učesnik Ruskog građanskog rata, jedna je od najzagonetnijih ličnosti rusko-srpske istorije.

 

Russia Beyond predstavlja fragmente biografije ovog čoveka, čiju je nadljudsku hrabrost ovekovečio čuveni Semjon Buđoni, u čijoj se Prvoj konjičkoj armiji borio. Proslavljen u SSSR-u, ovaj srpski dobrovoljac iz Prvog svetskog rata i legendarni “crveni konjanik“ poginuo je pokušavajući da pokrene Svetsku revoluciju.

 
Jedna od najzagonetnijih ličnosti rusko-srpske istorije oduvek je bio i ostao Aleksa Dundić (u Rusiji poznat kao Oleko Dundič), u sovjetsko doba se smatrao herojem Ruskog građanskog rata, čovek oko koga su se isprele mnoge legende. Nije nimalo lako precizno izložiti Dundićevu biografiju u jednom malom članku, jer je o njegovom životu ostalo mnogo više priča nego proverenih činjenica. Ali ipak, iz obilja kontroverznih podataka o njemu mogu se izdvojiti pojedini detalji koji su manje-više verodostojni.

Najsporniji momenti Dundićevog života su njegovo detinjstvo, mesto rođenja, nacionalna pripadnost, pa čak i njegovo pravo ime. Ne postoje pouzdani podaci ni o godini njegovog rođenja – različiti dokumenti ukazuju na period između 1893. i 1896.

Još uvek je sporna i njegova nacionalna pripadnost, jer jedni kažu da je bio Srbin, a drugi da je bio Hrvat. Ipak, ime Aleksa je grčkog porekla i češće se sreće u Srbiji. Pored toga, skoro svi dokumenti i članci o Dundiću koji su za njegovog života nastali u Sovjetskoj Rusiji pominju ga kao Srbina.

Pominju se i različita mesta njegovog rođenja: sela Podravno i Mrkalj u istočnom delu Bosne i Kruševac u Srbiji. Međutim, ni u tom delu Bosne ni u Kruševcu još uvek nisu pronađeni tragovi Alekse Dundića ili potomaka njegovih rođaka.

RUSIMA NA ČAST, SRBIMA ZA PONOS! Čajkovski je najlepši marš komponovao U SLAVU NAŠE VOJSKE, a imao je i divan razlog za to

Zbog toga su verovatnije tvrdnje da je Dundić bio Srbin iz Dalmacije. U prilog ovoj pretpostavci ide i činjenica da je reč “dundo“ dalmatinskog porekla, i znači “stric, ujak, teča“. U Dundićevoj biografiji, objavljenoj još 1919. u sovjetskom listu “Voronješka komuna“, govori se o Dundićevom dalmatinskom poreklu i pominje se njegovo rodno selo Grabovac blizu grada Imotski. Prema sovjetskom istoričaru Vladimiru Zelenjinu, koji se bavio istraživanjem uloge jugoslovenskih dobrovoljaca u revolucionarnom pokretu i Ruskom građanskom ratu, ova biografija ima najmanje protivrečnosti.

Dakle, prema verziji “Voronješke komune“, dvanaestogodišnji Aleksa Dundić se 1908. preselio u SAD kod svog “dunda“, prekookeanskog emigranta. Zatim je živeo u Argentini i Brazilu, gde je radio kao gonič stoke i jašući na konju čuvao ogromna stada (ovaj podatak je verovatno istinit, s obzirom da je Dundić bio poznat kao vešt jahač). Posle toga se vratio u rodni kraj.

Početkom Prvog svetskog rata prijavljuje se kao dobrovoljac u srpsku vojsku. Kada je srpska armija bila potisnuta ka albanskim planinama, Dundića su zajedno sa drugim vojnicima prevezli u Francusku, a zatim prebacili u Rusiju, gde je on nastavio da se bori protiv austrougarske vojske, ovog puta na strani Rusije.

U bici kod Lucka (1916) je ranjen, zarobljen i prebačen u bolnicu na austrijskoj teritoriji, gde se upoznaje sa jednim ruskim zarobljenikom, koji mu priča o revoluciji u Rusiji. Prožet revolucionarnim idejama Dundić 1918. beži u Ukrajinu, koja je tada bila pod nemačkom okupacijom, i staje na čelo partizanskog odreda kod Bahmuta (danas je to grad Artjomovsk u Donjeckoj Oblasti na istoku Ukrajine).

Aleksa Dundić nije Milutin Čolić

 

Ne postoji opravdanje za verziju koju su 1950. izneli jugoslovenski novinari, prema kojoj je pravo ime našeg heroja bilo Milutin Čolić, a ime Aleksa Dundić samo pseudonim korišćen radi konspiracije. Stvarni Milutin Čolić je bio oficir srpske vojske i član Srpskog dobrovoljačkog korpusa, formiranog u Rusiji, i nestao je za vreme Prvog svetskog rata.

Sačuvan je zapisnik u kome se ime Alekse Dundića vezuje za teritoriju Sovjetske Rusije u Caricinu (današnjem Volgogradu). Zapisnik odražava i njegov konflikt sa drugim komunistima iz inostranstva koji su formirali pešadijski odred. Dundić je odbio da predvodi tu jedinicu i agitovao je da svi stupe u konjički odred.

Takođe je navedeno da je Dundić bio nepismen i da je zato na kraju zapisnika stavio tri krsta umesto potpisa. Naravno, nije moguće da oficir bude nepismen. Pored toga, Dundićevo ime se ne pominje u dokumentima vezanim za delovanje Srpskog dobrovoljačkog odreda. Nisu sačuvani primerci Dundićevog rukopisa i potpisa, tako da ih je nemoguće uporediti sa Čolićevim rukopisom, mada su jugoslovenski pobornici ove verzije vršili takva istraživanja posle Drugog svetskog rata.

RUSI GA SLAVE, A MI SMO GA ZABORAVILI: Srbi se ponose Milevom Marić Ajnštajn, a niko ne zna ko je NJEN ROĐENI BRAT

Mnogo je manje nejasnoća u Dundićevoj biografiji počev od leta 1918, kada se on u Ukrajini pridružuje jedinicama crvenoarmejskog komandira Rudolfa Siversa i prebacuje na Caricinski front, gde se bori na strani boljševika protiv belogardejaca, koji su pod komandom generala Krasnova u to vreme napadali grad. O ovom periodu Dundićevog života dosta se govori u memoarima Semjona Buđonija, legendarnog sovjetskog vojskovođe iz Ruskog građanskog i Velikog otadžbinskog rata.

Dundić je u Caricinu dobio naređenje da formira Prvi internacionalni bataljon. Od jeseni 1918. borio se u konjičkoj brigadi komandira Krjučkovskog. Upravo tada počinje legendarni uspon “crvenog konjanika” Alekse Dundića – borio se 1919. najpre u konjičkoj diviziji, a potom i u čuvenoj Prvoj konjičkoj armiji Semjona Buđonija.

Konjanik Crvene armije

Dundić se proslavio u čitavoj Sovjetskoj Rusiji upravo kao konjanik Crvene armije. Prema sećanjima savremenika, on se odlikovao neverovatnom hrabrošću u bitkama, zbog čega je dobio Crvene zastave, prvo sovjetsko odlikovanje za ratne zasluge.

Na primer, u listu “Voronješka komuna“ je 1919. objavljen članak “Crveni Dundić“, gde se navode Buđonijeve reči.

To je on, naš crveni Dundić, izvršio drzak upad u Voronjež sa četvoricom drugova, i to nekoliko dana pre nego što su ga ‘beli’ napustili. Petorica ‘neustrašivih’ su se probili na Prospekt Revolucije i digli takvu paniku kao da je u grad upao čitav puk – piše.

Zatim se opisuje kako se Dundić borio protiv 50 belogardejaca.

– Oko pedeset ljudi je opkolilo neustrašivog junaka i sukobilo se sa njim. On je u levoj ruci držao sablju, u desnoj revolver, a konja je usmeravao nogama. Sabljom je sekao protivnike ‘do sedla’, iz revolvera ih je bez greške pogađao u čelo i srce, i za kratko vreme je pobio dvadeset četvoricu, a ostali su se u panici razbežali – tako se u Rusiji pisalo o Dundiću još za njegovog života.

I to nisu umetnički eseji, nego dokumentarni izveštaji saradnika voronjeških novina.

RUSKA PRINCEZA, NAJLEPŠA NA SVETU: Skončala je svirepo, u podrumu tamnice, a bila je NESUĐENA NEVESTA SRPSKOG KRALJA

Ubijen u Ukrajini

Dundić je ubijen u julu 1920. kod ukrajinskog grada Rovno u bici između Prve konjičke armije i poljskih jedinica (Sovjetska Rusija i Poljska su 1919-21. vodile rat u kome su Poljaci pokušavali da prošire svoje granice na račun ukrajinskih i beloruskih teritorija, a novo rukovodstvo Sovjetske Rusije težilo da u Poljskoj uspostavi sovjetsku vlast i da odatle započne Svetsku revoluciju).

Buđoni je lično bio svedok Dundićeve pogibije. U svojim memoarima zapisao je: “Nisam mogao da poverujem da smo izgubili našeg Dundića, koji je prezirao smrt, strasno voleo život i često govorio da će sigurno dočekati potpunu pobedu ruskog proleterijata i oslobođenje srpskog naroda od jarma nacionalne i strane buržoazije“.

Dundić je sahranjen u Rovnu. Na njegovom grobu u centralnom gradskom parku postavljena je bista, a na spomeniku piše: “Crveni Dundič! Ko ga može zaboraviti? Ko se može uporediti sa tim pravim herojem iz bajke po hrabrosti, odvažnosti, dobroti i drugarskoj toplini? To je bio lav sa srcem umiljatog deteta“

TUŽNA SUDBINA CAREVIĆA: Evo kako su nakon bekstva iz Rusije opstali PREŽIVELI ROMANOVI

 
Sećanje na Aleksu Dundića sačuvalo se mnogo godina posle njegove pogibije. Dovoljan je podatak da je već 1920. o njemu snimljen film. Drugi, poznatiji film o Dundiću snimljen je 1958. To je jedan od prvih filmova snimljenih u sovjetsko-jugoslovenskoj koprodukciji. U njemu su se, doduše, odrazili neki netačni podaci o Dundiću (npr. služba u Srpskom dobrovoljačkom korpusu), ali je cilj filma bio da se prikaže hrabrost glavnog junaka, što je i postignuto sa velikim uspehom.

Dundićevo junaštvo pominje se i u sovjetskoj beletristici, na primer u pričama Isaka Babelja o Prvoj konjičkoj armiji i u trilogiji Alekseja Tolstoja (daljeg rođaka Lava Tolstoja) “Hod po mukama“.

U Sovjetskom Savezu su snimani filmovi o Dundiću, pisani pozorišni komadi i izdavane poštanske marke sa njegovim likom. On je pominjan i u sovjetskim udžbenicima istorije. U mnogim gradovima Rusije (Moskva, Sankt Peterburg, Voronjež, Taganrog, Lipeck, Novosibirsk, Novokuznjeck, Brjansk) i danas postoje ulice koje nose njegovo ime.