PROLEĆE U DECEMBRU: Dašak slobode koji su SOVJETI UGUŠILI U KRVI i iz zemlje OTERALI 300.000 LJUDI

Praško proleće
Wikipedia

Pre tačno pola veka, 5. januara 1968. Aleksandar Dubček izabran je za prvog sekretara čehoslovačke Komunističke partije čime je počeo oslobadjajući proces u totalitarnoj državi ali su reforme ugušene u avgustu iste godine kada je u zemlju ušlo oko pola miliona sovjetskih, poljskih, mađarskih i bugarskih vojnika.

 

Dve decenije nakon prisilnog uvođenja komunizma Praško proleće je makar na kratko mnogim Česima i Slovacima dalo osećaj da je moguća bolja budućnost.

– Nakon Dubčekovog izbora se zaista osetio dašak svežine. Bilo je to nezaboravno i prelepo vreme. Ljudi su mogli da slobodno dišu i imali su osećaj da se nakon dvadeset godina napokon događa nešto dobro – rekla je za Dojče vele Marta Kubišova koja je u januaru 1968.  bila članica grupe “Zlatna deca”, najveća pop-zvezda u zemlji i simbol Praškog proleća.

Dubčekov uspon nije bio jedini dogadjaj koji je otvorio put za Praško proleće. To je počelo 1956. godine kada je sovjetski premijer Nikita Hruščov osudio svog prethodnika Jozefa Staljina. Nakon toga je ranih šezdesetih usledilo oslobađanje političkih zatvorenika u Čehoslovačkoj, došlo je do okupljanja pisaca 1967. godine, a ekstremno slaba ekonomija je vapila za reformama.

Dubček, koji je deo detinjstva proveo u Sovjetskom Savezu, na funkciji je zamenio pripadnika tvrde struje Antonjina Novotnija. Kontrast je bio vredan pažnje.

– Dubček je imao dosta otvoreniji pristup i u javnosti je bio poznat kao nasmejani političar – kaže istoričar Petr Blažek.

 

Svojim reformskim planovima je dao nezaboravno ime koje je postalo poznato u celom svetu – “Socijalizam sa ljudskim likom”.

Istoričar Jan Adamec rekao je da je slogan “zaista dobar primer za politički marketing”.

– Taj slogan se mogao interpretirati na razne načine: kao komunistička diktatura sa “ljudskim odrazom” pa čak i kao liberalna demokratija sa socijalističkim elementima – dodao je.

Adamec navodi da je među istoričarima još uvek sporno da li je Dubček zaista vodio Praško proleće ili su ga u sve samo uvukli događaji.

– Dubčekovi ciljevi i ciljevi drugih političara u reformskom krilu čehoslovačkih komunista u stvari nisu bili veoma ambiciozni. Oni su želeli novo, progresivno vodjstvo, ali ne bih rekao da su sanjali o stvarima koje su se dogodile 1968. godine. Što su se više zalagali za reforme, sve su se više pretvarali u obične posmatrače onoga što je usledilo – dodao je.

 

Najradikalnija promena koju je Dubček uveo, prema rečima Adameca, bilo je ukidanje jednog od stubova komunističkog režima – cenzure. Ovaj korak koji je napravljen u aprilu 1968. godine kasnije je imao odlučujuću ulogu u Dubčekovom padu.

Ako ljudima u bivšem cenzurisanom društvu dozvolite slobodu mišljenja onda ćete i sami biti stalno kritikovani. Dubčeka su jedni kritikovali što je previše radikalan, a drugi da nije dovoljno radikalan.

Praška vlada nikada nije planirala da odustane od vodeće uloge Komunističke partije. Međutim, iz meseca u mesec su u Moskvi posmatrali kako zahtevi građana za promenama postaju sve glasniji. Čehoslovački aparatčici su takođe bili zabrinuti. I tako je počela sovjetska okupacija koja će potrajati dve decenije, navod DW.

 

Istoričar Blažek smatra da je Aleksander Dubček zakazao jer nije uspeo da zadovolji i konzervativce i reformatore u zemlji i nije predvideo reakcije iz ostatka sovjetskog bloka.

– Bio je čudan čovek koji je dobro prolazio u javnosti i pridobio je naklonost velikog broja ljudi. Međutim, smatram da Dubček nije najveći čehoslovački političar u 20. veku – rekao je Blažek.

Za vreme invazije Marta Kubišova je podržavala Dubčeka. U tom periodu je nastala njena balada “Molitva za Martu” u kojoj poziva na mir i okončanje mržnje. Ta pesma je postala simbol Praškog proleća, ali nedugo nakon objavljivanja balade njene pesme više se nisu emitovale na radiju. Pevačica sve do 1989. godine nije smela da nastupa.

Praško proleće je trajalo nešto duže od sedam meseci. Završilo se sa mnogo slomljenih srca i talasom iseljavanja. Procenjuje se da je odmah emigriralo 70.000, a ukupno 300.000 stanovnika, najviše visokokvalifikovanih ljudi. Zapadne zemlje su dozvolile ovim ljudima da ostanu i rade bez ikakvih teškoća.

Ali, taj kratki osećaj slobode je bio dovoljan da se zadrži nada da će se komunizam jednog dana završiti.

– Bilo je vredno jer nas je ojačalo. Bila je to šansa da se udahne svež vazduh koji je u nama probudio još veću želju za slobodom. To nas je pratilo naredne dve decenije – rekla je Kubišova.