ISPOVEST PARTIZANA: Svoju prvu bitku sam PRESPAVAO

Milan Vujanić
Dnevno.rs

"Pamtim da sam u povlačenju preko Crne Gore nabasao na baštu sa tek sazrelim mladim lukom. Bio sam gladan i odmah sam počeo da ga čupam i jedem. A onda je iz kuće istrčao seljak rekavši mi da je to njegovo i da će, ako to sada pojedem, njegova porodica gladovati kasnije." Ova scena, koja kao da se odigrala u pripoveci Antonija Isakovića, samo je jedno od sećanja Milana Vujanića, penzionisanog potpukovnika i starog borca Druge dalmatinske brigade.

 

Kada posle svih ovih godina pogleda šta je sve prošao u životu, Milan Vujanić kaže za sebe da je srećan čovek. Nedavno je proslavio 90. rođendan, zdravlje ga još služi, a okružen je brojnom porodicom dočekao je da u krilu drži i praunuke.

Ipak, život ovog vremešnog gospodina na početku nije mnogo obećavao i mogao je da krene u potpuno drugom pravcu od onog koji ga je doveo u jedan stan u novobeogradskom bloku 70.

– Rođen sam 1925. godine u Brđanima kod Dvora na Uni u današnjoj Hrvatskoj. Bio sam, što ono kažu, neželjeno dete, siroče i od oca i od majke. Dok sam još bio mali, otac je otišao u Ameriku i više ga nikada nisam video, a majka se ubrzo preudala i zasnovala novu porodicu. Tako sam ja ostao da o meni brinu stričevi koji su opet imali i svoju decu – počinje svoju priču za Dnevno.rs Milan Vujanić, potpukovnik u penziji i nekadašnji borac Druge dalmatinske brigade.

U prvim godinama rata nisam ni video Nemce

Zbog pomenutih okolnosti Milan malo lepih stvari pamti iz detinjstva. Život je bio težak, a on je odrastao skoro sâm. Da nije bilo rata i strašnih događaja koji su usledili, verovatno bi čitav život proveo u tom mestu na Uni baveći se zemljoradnjom i živeći sasvim običan “seljački” život

Odmah nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, znao sam da ću morati da se priključim borbama. Sela u okolini vrlo brzo su počela da se opredeljuju – neki su odlazili u ustaše, drugi u partizane, i počele su borbe. Dugo uopšte nisam ni video Nemce, ratovao sam protiv domaćih izdajnika – objašnjava nam deda Milan dok mirno sedi u fotelji i dodaje da za njega, kao Srbina, nije bilo dileme kojoj strani da se priključi.

 

‘Bilo je to vreme kada se brže sazrevalo’, Foto: Lična arhiva/Dnevno.rs

Bilo mu je 16 godina, a zauvek će se sećati svoje prve borbe jer je tokom nje zaspao!

‘Neretvu sam preživeo zahvaljujući jednom konju’

Milanova snalažljivost još jednom se pokazala presudnom prilikom pokušaja da pređe Neretvu. Reka nije bila preterano duboka, ali je bila brza, seća se. Bilo je dovoljno samo da se oklizneš pa da te struja zahvati i da više niko ne može da te spase.

– Došli smo do reke i morali smo preko. Do mene je stajao neki borac na konju i onda sam se ja dosetio. Pitao sam ga da on pređe, dok se ja budem držao za rep konju. Tako je mene preko Neretve zapravo prevukao konj – priča Milan dodajući da je nakon prelaska bio strašno iscrpljen i potpuno mokar, ali bezbedan.

– Vrlo brzo smo počeli da pružamo otpor i izvodimo akcije po okolnim mestima. Bio sam mlad i u prvo vreme su me koristili kao kurira, da potrčim i prenesem poruku. Međutim, uskoro sam i ja sam tražio da mi daju oružje jer sam se osećao izostavljeno. Ako svi mogu, što ne bih mogao i ja?! I tako, sećam se, dali su mi oružje, rekli gde treba da stanem i da pucam ako neprijatelj naiđe. Međutim, desilo se da se oko moje pozicije nije dešavalo ništa naročito, a ja sam bio umoran i tako sam zadremao. Kada sam se probudio, video sam da oko mene nema nikoga, sve je već bilo gotovo i svi su otišli. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se vratim kući – seća se ovog, danas komičnog događaja Milan koji pamti i nevericu na licu jednog komšije koga je na putu sreo i ispričao mu šta mu se dogodilo na „vatrenom krštenju“.

Međutim, događaji koji su uskoro usledili bili su sve samo ne smešni. Počele su potrage za ljudima koji pomažu partizanima ili i sami učestvuju u akcijama i Milan je shvatio da je vreme da ode od kuće. Bila je 1942. godina.

Nemačka puška mi je spasla život

 

‘Nije meni ta komanda mnogo značila osim činjenice da sada moram da vodim računa ne samo o sebi nego i o drugim ljudima’, Foto: Dnevno.rs

Milan Vujanić u borbe je stupio vrlo mlad. Kaže da je sve morao da uči u hodu, malo od saboraca, a mnogo više sâm. Brzo je shvatio da je na snazi geslo ’ili oni ili ja’ i da je najbitnije preživeti. Bilo je to vreme kada se brže sazrevalo.

– Sedite sa prijateljem, ni on nije mnogo stariji od vas, a već u sledećem trenutku se zapuca i mrtvi ste, ili on ili vi. Sve je to sudbina – kaže Milan Vujanić.

Snalažljivost i sreća, ističe, u borbama su mu često spasavale život, a jedan događaj mu je naročito ostao u sećanju.

Negde na Romaniji, naleteo sam u šumi na Nemca. Odmah se zapucalo, ali nije to bila borba iz daljine, već bukvalno prsa u prsa. Naše puške imale su jedan metak manje nego Nemačke i obojica smo to znali. On je brojao i nakon što sam ja opalio pet puta, izašao je iz zaklona i počeo da mi prilazi ubeđen da više nemam metaka. Ono što nije znao jeste da sam samo nekoliko dana pre toga od nekog palog Nemca pokupio njegovu pušku i da sada i ja imam još jedan metak. Ta nemačka puška mi je spasla život – priseća se stari borac skoro fatalnog susreta.

Ti si ovde glavni?! Pa vidi “kolicki” si!

Sa Drugom dalmatinskom brigadom Milan je prešao ogroman put od Hrvatske, preko Crne Gore i Bosne. Učestvovao je u legendarnim bitkama na Neretvi i Sutjesci. Iako je

Stalni pratilac Milana i njegovih saboraca bila je glad

U Milanovom rodnom kraju ljudi su njemu i njegovim saborcima, koliko su imali, davali hranu i pomagali, ali kada su krenuli dalje, i to se promenilo.

 – Pamtim da sam u povlačenju preko Crne Gore nabasao na baštu sa tek sazrelim mladim lukom. Bio sam gladan i odmah sam počeo da ga čupam i jedem. A onda je iz kuće istrčao seljak rekavši mi da je to njegovo i da će, ako to sada pojedem, njegova porodica gladovati kasnije – prepričava vremešni deka scenu koja kao da se odigrala u pripoveci Antonija Isakovića. 

bio mlad, napredovao je u odredu.

– Nije meni komanda mnogo značila osim činjenice da sada moram da vodim računa ne samo o sebi nego i o drugim ljudima. Naročito dok sam bio desetar! U grupi od deset ljudi, ti si odgovoran, a upoznaš svakoga od njih, znaš gde je živeo, da li ga kod kuće čeka neko, šta mu je na duši… I onda brineš i proživljavaš svaku akciju i strahuješ za svakog od njih – skromno priča penzionisani potpukovnik.

Kraj rata Milan je dočekao kao komandir čete. Tada mu nije bilo ni 20 godina, pa je to često izazivalo zabune, a jednu komičnu scenu naročito pamti:

– Bili smo u Crnoj Gori i prišao nam je neki kršni Crnogorac da pita ko komanduje. Borci su ga uputili na mene, a on mi je prišao i sa nevericom pitao: “Ti si ovde glavni?!” Kada sam mu rekao da jesam, zapanjeno je dodao: “Pa vidi “kolicki” si!”seća se Milan Vujanić kako je jedva ubedio čoveka da nije u pitanju šala.

Najinteresantniji događaj za Milana dogodio se posle rata.

– Tek što sam stigao u Beograd, bio sam na železničkog stanici kada mi se učinilo da vidim poznato lice. Neverovatno, ali to je bio baš onaj Crnogorac i i on je gledao u mene. „Mali, jesi to ti?!“, samo me je pitao. Bratski smo se izgrlili i dobro nasmejali našoj našoj ratnoj priči – zaljučuje stari vojnik i dodaje da je tada bio neopisivo srećan što su obojica živi i što je slučaj hteo da se njih dvojica, jedan iz Hrvatske, a drugi iz Crne Gore, sretnu baš tu, na železničkoj stanici oslobođenog Beograda.

 

Ko je Milan Vujanić?

Milan Vujanić rođen je 11.5.1925. u Brđanima kod Dvora na Uni u današnjoj Hrvatskoj. U rat je otišao u maju 1942. godine i ostao je do kraja borbi. Bio u Drugoj dalmatinskoj brigadi, a učestvovao je u bitkama na Neretvi, Sutjesci…

Bio je član SKOJ-a od marta 1942, a član KPJ od oktobra 1943. godine. Kraj rata dočekao je kao komandir čete.

Posle rata završio je Višu vojnu akademiju, a bio je na školovanju i u Rusiji. Bio je načelnik klase u Vojno-tehničkoj akademiji u Rajlovcu, odakle je i penzionisan u činu potpukovnika.

Radio je i kao profesor predmeta Osnove opštenarodne odbrane u Zemunskoj gimnaziji i Medicinskoj školi. Danas živi na Novom Beogradu.

* Dopala vam se ova priča? Lajkujte nas na Facebook-u i vaša dnevna doza istorijskih zanimljivosti stiže!