Kako je Pariz postao najlepši grad na svetu: DRUGI RIM nekada je bio ruglo Francuske i leglo zaraze

Pariz
Pixabay.com

Pariz je danas jedan od najlepših gradova na svetu, adekvatno urbanistički rešen, arhitektonski obogaćen i unapređen i poduprt bogatim istorijskim i kulturnim nasleđem. Međutim, današnji Pariz bi izgledao znatno drugačije da nije bilo dva čoveka koji su uprkos svima i svemu drastično promenili sliku grada.

 

Foto: Pixabay.com

Pariz je do sredine 19. veka bio opasan srednjevekovnim zidinama i iako je takvo uređenje grada bilo prevaziđeno, vlasti su i dalje obeshrabrivale bilo kakvu gradnju izvan njih. Međutim, Napoleon Bonaparta je označio novu eru u razvoju Pariza, kada je inicirao rekonstrukciju Pariza i sam napravio skice i mapu, sa ambicijom da stvori “novi Rim”.

Kako bi ostvario svoje ambicije, Naopleon III je postavio Žorž-Ežen Osmana, prefekta Senske oblasti, koji je imao težak zadatak da sprovede neophodne, ali korenite promene u panorami Pariza. Prepreka je bilo puno, poput troškova, interese pojedinaca – posebno bogate aristokratije, nezainterenovanosti gradskih vlasti, protivnika ovih reformi itd.

Pariz je pre Osmanovih intervencija ličio na sve osim na metropolu koju danas znamo. Broj stanovnika je rastao, a grad se nije širio, pa se sve veći broj ljudi se gomilao u centralnim četvrtima, bez plana, logike i zakonske regulative. Sve to je doprinelo devastaciji urbanističke strukture, širenju bolesti i nehumanim uslovima za boravak, pa je Pariz postao nebezbedno i nepijatno mesto za život.

 

Pariz nekada, Foto: Wikipedia/Kolaž

Takvo stanje je podstaklo gradske vlasti da prihvate Napoleonove ideje za rekonstrukciju Pariza, predstavljene kroz stručni prikaz Žorž-Ežena Osmana. Plan je bio da se Pariz unutar gradskih zidina rekonstruiše i raščisti, donoseći svetlost i vazduh u centralni deo grada, a zatim da se širi i van prethodno utvrđenih zidina.

Ciljevi su jasno definisani i bilo je neophodno ispuniti ih kako bi Pariz mogao da postane grad ljubavi, svetlosti, umetnosti i kulture, koji svaki stanovnik modernog sveta sanja da poseti. Tako je Osman insistirao da se raskrče prostori oko javnih, velelepnih zgrada, poboljšaju sanitarni uslovi, obezbedi protok vazduha i svetlosti prosecanjem širokih bulevara i da se izgradi adekvatna saobraćajna mreža. 

 

Foto: Wikipedia

Osman je sprovodio planove ne prezajući ni od čega, pa je rušio buržoaske kuće koje su mu se našle na putu, zaduživao se, probijao je originalne planove i rokove i stekao je brojne neprijatelje. 

Međutim, u periodu od 17 godina, od 1853. do 1870. godine, koliko je trajala ova reforma, on je uspeo u potpunosti da promeni sliku grada. 

Način na koji je Osman pristupio rekonstrukciji Pariza nije do tada viđen i uveo je niz novina u urbanističku i arhitektonsku praksu širom sveta. Dotadašnje principe je smatrao zastarelim, a poznate pariske arhitekte van dodira sa svojim dobom, pa je svojim svežim i revolucionarnim pristupom odgovorio na zahteve koje je urbanizacija donosila gradovima Evrope.

Promena koja je ostavila najveći trag u izgledu centra Pariza je uvođenje bulevara, pravih i dugačkih ulica koje danas dominiraju slikom grada. Tako se u centru ukrštaju Ulica Rivoli i Sevastopoljski bulevar,  a od trga Etoal se radijalno širi 12 avenija koje su dalje oblikovale gradsko tkivo i definisale izvođenje poprečnih ulica.

 

Foto: Wikipedia

Ozelenjavanje je takođe igralo veliku ulogu u rekonstrukciji Pariza, kako je dokazano da zelenilo mnogostruko poboljšava kvalitet života, a to je upravo ono što je Napoleon želeo. Tako su uređivani trgovi puni zelenila, novi javni parkovi i drvoredi, a posebno se izdvajaju i Bulonjska i Vensenska šuma koje predstavljaju pluća grada.

Osman nije zanemario estetiku, uzimajući u obzir celokupnu sliku grada, pa je uveden koncept jednoobraznosti fasada zgrada kako bi se naglasile dubinske vizure avenija i bulevara. Takođe je sprovedena vertikalna regulacija, kako bi svaka pojedinačna zgrada imala maksimalnu funkcionalnost, tako što se u prizemlju nalazio dućan, na tri glavna sprata stanovi za predstavnike višeg srednjeg sloja i potkrovlja od dva sprata za one koji su skromnije živeli.

Rekonstrukcija Pariza smatra se radikalnom, ali je bila neophodna kako bi Pariz mogao da nosi epitet moderne evropske prestonice. Principi koji su ovde primenjeni su poslužili kao osnova za niz urbanističkih postupaka koji su prihvaćeni i u ostalim gradovima Evrope i koji su potpuno odgovarali zahtevima koje je industrijska ekspanzija donela.