Govorili su joj da je luda što ide na BALKAN, a onda je ova bolničarka dala OPIS BORACA zbog kojeg ćete biti PONOSNI ŠTO STE SRBI

Ranjenici
Wikipedia

O Srbima i njihovim delima za vreme Prvog svetskog rata svedočili su i stranci - vojnici, novinari, lekari... Svi oni govorili su o nesreći koja se nadvila nad Balkanom, pustoši koju je rat ostavio za sobom, ali i hrabrosti i upornosti naroda koji 'nije hteo da nestane'. Evo šta je o Srbima zapisala jedna predstavnica Crvenog krsta koja je imala prilike da se susretne sa ranjenicima nakon Cerske bitke.

 

Cerska bitka, prva pobeda saveznika u Velikom ratu, iako veličanstvena, za sobom je ostavila pustoš. Prostor između Cera i reke Jadar bio je, po svedočenju onovremenih novinara, samo jedna velika grobnica.

Onima koji su imali sreću da budu ranjeni i prežive, prvu pomoć uputile su jedinice međunarodnog Crvenog krsta. A evo šta su ovi ljudi zapisali o srpskim borcima koje su zatekli nakon bitke.

– Stižu ranjenici. Donose ih u nosilima i spuštaju pored nas. Niko ne jeca – sve oči se sijaju, čak i one koje se skoro sklapaju od umora, jer sva srca su puna ponosa i zahvalnosti… Čakšire su krvave i rasečene, ali šta mari. Košulje su raskopčane i koporani skinuti, ali ko bi zbog toga zamerio? Stotine ruku spremnih da pomognu pružaju se da okrepe one što dolaze, da im pruže osvežavajuće piće – zabeležila je Katarina Klara Šturcenger, predstavnica švajcarskog Crvenog krsta.

A šta je o Srbima i njihovoj borbi na Ceru rekao vojvoda Stepa Stepanović možete pročitati KLIKOM OVDE.

 

Katarina Klara Šturceneger je, uz Arčibalda Rajsa, najpoznatija Švajcarkinja koja je u teškim danima 1914. i 1915. godine pritekla u pomoć Srbiji. Već u dobi od 60 godina, od avgusta 1914. do proleća 1915. godineova hrabra žena je lečila ranjenike najpre u Nišu, potom u Kragujevcu i Beogradu, da bi se ponovo vratila u Niš.

Kao medicinski stručnjak najviše je doprinela tokom epidemije pegavog tifusa, kada je boravila u Nišu, sa rasporedom u Prvoj rezervnoj bolnici na Crvenom krstu, u kojoj, zajedno sa lekarima i članicama Kola srpskih sestara, radi na prijemu i previjanju ranjenika.

Ipak, gospođa Klara se nije zaustavila tu. Za sve vreme svog boravka u ratnoj Srbiji, ona je fotografisala i beležila ono što je videla. Pisala je samo o događajima kojima je lično prisustvovala, šireći istinu o onome što se u to vreme dešavalo na tlu Srbije.

Svoje prve utiske o Nišu zabeležila je u “Pismima sa Balkana”, a kasnije svoja svedočenja ovekovečila je u šest knjiga na preko 700 strana, pisanih na nemačkom i francuskom jeziku i sa nekoliko stotina fotografija.

Austrougarsku, a zatim i Nemačku i Bugarsku Katarina Klara Šturceneger je optužila za teške zločine nad civilnim stanovništvom i zverstvima koje su počinili u vreme ofanzive na Srbiju 1914, a zatim i 1915. godine.

Po povratku u Švajcarsku gospođa Klara je organizovala brojne humanitarne akcije i prikupljanje pomoći za Srbiju i školovanje sedamnaest srpskih đaka i studenata, koji su se kao izbeglice školovali u Švajcarskoj.

Ova neverovatna žena i veliki prijatelj srpskog naroda umrla je 11. oktobra 1929. godine. U znak zahvalnosti za sve što je učinila za srpski narod Kraljevina Jugoslavija je snosila troškove njene sahrane.