EVROVIZIJSKI LIČNI UGAO: Zašto je pobeda PORTUGALA bila očekivana i čega je to EVROPA ŽELJNA

Salvador Sobral
Printscreen

Nakon šljokičavih, šokantnih i fantastično režiranih nastupa, pobeda jednostavnog Salvadora Sobrala nešto je najlogičnije što je Evropi moglo da se dogodi.

 

Godinama nas je Evrovizija “bombardovala” ujednačenim pesmama. Ako ove godine pobedi Ruslana, sledeće godine svi šalju hitove sa primesama etno zvuka. Ako pobedi Marija Šerifović, dogodine su svi zaljubljeni i naklonjeni baladama. Čini se da samo Lordi nisu iznedrili poplavu Eurosong metalaca sa čud(oviš)nim maskama.

Iz godine u godinu i mnogi laici, a kamoli muzički stručnjaci, primećuju da se Evrovizija pretvara u splet radijskih hitića, pesama koje se izlivaju jedna za drugom, dok smo zaglavljeni u saobraćajnom kolapsu, tako da ne shvatimo gde je kraj jedne a gde početak druge pesme.

Kako je sa muzikom tako je i sa scenskim nastupima i kostimima. Skoro pa identične svetlucave opako kratke haljine ili pak one dugačke sa nestašno dubokim izrezima krase skoro pa identična tela evrovizijskih pevačica – i pevača koji se tako osećaju. Ne postoji fora koju do sad nismo videli – izvođači su pevali nagi u pratnji vukova, u pratnji lažnih skakutavih gorila ili prvaka u umetničkom klizanju, njihali su se na ljuljaškama i pevali bradati i neobrijanog pazuha. Pevale su i bake i deca i travestiti, ravnopravno.

A onda…

“Ne ličiš mi ni na jednu, a mnogo sam žena sreo”

Pobeda mladog Portugalca više je nego logična i blagim tonovima njegove balade nosi snažnu poruku koja glasi: “Svakog čuda tri dana dosta”.

Ako se osvrnemo na godinu koja je iza nas, kao i na ovih nekoliko meseci 2017, možemo da zaključimo baš to – svetu, a samim tim i Evropi i Evroviziji potrebna je – normalnost.

Ne misleći pri tom da su ostali izvođači nenormalni, da se na vreme ogradim – Evropu je osvojio skromni momak sa baladom i praktično nepostojećim scenskim nastupom. On je “samo” izašao i prosuo svoje srce pred nas.

E, vidite, baš tu postoji ne tako sitna začkoljica. Salvadorovo srce je bolesno. Ovaj mladić se nalazi na listi čekanja za transplantaciju srca. U trenucima kada sve više ljudi na svetu oboleva od različitih muka, u trenutku kada Srbi šalju malu Teodoru u Nemačku na lečenje a neke javne (ne slavne, samo javne) ličnosti postavljaju neumesna pitanja vezana za cifru koja je morala da bude sakupljena za nekoliko dana, baš tada Evropu osvaja momak koji daje sve od sebe na bini dok se njegovi bližnji pitaju hoće li dočekati da sledeće godine bude domaćin Eurosonga u Portugalu.

Sasvim logična pobeda Salvadora Sobrala

Onako kako je Sobral pobedio na Evroviziji tako je brojne Oskare osvojio retro mjuzikl “La la lend“, a u superfinale srpskog šou programa “Ja imam talenat” plasirao se Nemanja Guzijan, momak koji se bavi etno muzikom i koji na svakom nastupu izliva svoju dušu pred nas.

Sada kada se Evropa rasipa razmatrajući posledice Bregzita i kada ceo svet strepi od naglih odluka svetskih političara koji barataju snažnim naoružanjem, sada nam je više nego ikada potrebna – iskrenost. Kao i povratak u prošlost koja je odisala (kakvim-takvim) mirom.

Posle godina snimanja ratnih filmova, naši roditelji, bake i deke uživali su u filmovima poput “Eni” i “Moje pesme moji snovi”. Nakon pevanja partizanskih i četničkih pesama, uživali su u sevdalinkama i narodnim pesmama koje su pevali Cune Gojković i Nada Mamula, ali voleći i šlagere koje su pevali i prepevavali Lola, Gabi, Đuza i Ivo Robić

Čini se da se vraćamo u to vreme.

Neki će to nazivati hipsterajem i prinudnim sveopštim guranjem u retro stil, a ja ću se usuditi da to nazovem nasušnom potrebom. Željom da neko izađe pred nas i da najiskrenije moguće otpeva ono što mu bolno srce govori:

“Ako nekada neko pita za mene, reci im da sam živeo da bih te voleo…”