IZ PSIHOLOŠKOG UGLA: Da li su žene sposobne za svirepa serijska ubistva?

Decenijama unazad traje borba protiv negativnih stereotipa i predrasuda vezanih za žene, kao i njihove uloge. Ova borba je sve uspešnija i, svakako, krajnje pozitivna. Ipak, ono što se često zanemaruje jesu pozitivni stereotipi, koji su jednako rasprostranjeni - treba li se boriti i protiv njih?

 

Jedna od manje očiglednih pozitivnih kulturoloških pretpostavki o ženama jeste to da one, po prirodi, nisu sposobne za serijska ubistva. Tipično se serijskim ubistvima smatra niz od namanje tri žrtve, s tim da su zločini počinjeni u razmacima od minimum nedelju dana.

Grupa psihologa, na čelu sa dr Marisom Harison, proučavala je profil, motive i karakteristika žena serijskih ubica. U njihovom uzorku našlo se 64 žene američke nacionalnosti koje su bile aktivne u periodu između 1821. i 2008. godine. Ukupan broj žrtava prelazi 300, što u proseku iznosi 6 žrtava po jednoj od prestupnica. Te žrtve bile su pripadnici oba pola, ali broj muških žrtava jasno preovlađuje. Kada su u pitanju opšte karakteristike ovih žena pokazuje se da su bile prosečnog uzrasta od 32 godine i uglavnom su se bavile stereotipno ženskim profesijama, kao na primer medicinska sestra ili dadilja. Kao veoma zanimljiva karakteristika javlja se izrazita atraktivnost – naime, uglavnom su sve bile ocenjene natprosečno na skali fizičke atratkivnosti.

Ove 32 zločinke koristile su se raznim tehnikama pri izvršenju ovih krivičnih dela. Počevši od trovanja, preko gušenja, davljenja i batinanja, pa do pucanja i spaljivanja, ove serijske ubice su okončavale živote novorođenčadi, dece, starijih ljudi kao i odraslih, a zajednička karakteristika svih ovih žrtava je to da su im bile bliske i verovale im.

 Najčešći motiv, koji se odnosi na gotovo polovinu uzorka, jeste hedonistički – što u forenzičkoj psihologiji obuhvata ubistvo iz požude, strasti ili zarad finansijke koristi. Kao drugi najučestaliji motiv javlja se takozvano “želja za moći”, odnosno biranje onih o kojima se ubica obično brine za žrtve.

Za razliku od serijskih ubica suprotnog pola, zanimljivo je da se među motivima nije našao seksualni, sa izuzetkom dve žene.

Ono što je dodatno uznemirujuće u ovoj priči, jesu faktori koji su doprineli tome da baš ove žene započnu serije zločina. Iako su istorijski podaci nepotpuni, može se istaći nekoliko najvažnijih okidača – većina ovih žena je u svojoj prošlosti bilo fizički ili psihički zloostavljano, zatim su imale ozbiljnijih problema sa alkoholom ili drogom, a neke od njih su pokazivale simptome mentalnih oboljenja

 Neke od žena serijskih ubica na sledeći način obrazlažu svoje motive:

“Ona (deca) su me uznemiravala, pa sam odlučila da ih ubijem.”

“Volim da odlazim na sahrane. Srećna sam kad neko umre.”

“To je moja ambicija, da ubijem više ljudi – bespomoćnih ljudi – nego bilo koji čovek ili žena do sad.”

Analize broja žena serijskih ubica pokazuju zabrinjavajući trend rasta – naime, od 1975. godine ovaj broj se uvećao za 150 procenata. Takođe se pokazuje da je svaki šesti serijski ubica žena, ali se njihovi zločini zanemaruju duže vremena zbog opšteg verovanja da žene imaju smanjeni agresivni nagon i nisu u stanju da vrše svirepa ubistva. Ovakav stereotip može biti smrtonosna greška u bukvalnom značenju te reči. Stoga je važno uputiti se i proučiti ovu tematiku koliko god je to moguće, zarad prevencije i smanjenja efikasnosti ovakvih zločina.