Jedinstveni Andrea Pirlo: Umetnik sa loptom za kojim bi Evropa trebalo da plače

pirlo
beta

Sjajni plejmejker, kreativac, majstor slobodnih udaraca i jedan od najboljih igrača moderne ere napušta evropski fudbal. U poslednjem meču u Berlinu, gde je prethodni put osvojio Mundijal, Andrea Pirlo ipak nije uspeo da se oprosti i novim peharom Lige šampiona. Ipak, njegova karijera bila je dovoljno uspešna i ispunjena trofejima i bez ove titule, dovoljno da mu osigura status legende fudbala.

 

Finale Lige šampiona 2015. godine u kojem je njegov Juventus poražen od Barselone je meč na kojem je spuštena zavesa na sjajnu karijeru nesvakidašnjeg igrača kojeg su mnogi zvali umetnikom sa loptom. Kada je utakmica okončana, Andrea Pirlo je bio u suzama. Kako je posle objasnio, nije zaplakao što napušta „bjanko-nere“, već zato što je bio svestan da mu je ovo bio posednji put da igra u tako značajnom duelu.

Iako se ne zna tačna destinacija sjajnog italijanskog plejmejkera, već je izvesno da će Pirlo karijeru nastaviti na nekom od nefudbalskih kontinenata. Kako prenose mediji, Pirlo se trenutno dvoumi da li da prihavti ponudu Sidneja ili Njujork Sitija i da se tako priključi jednoj od dve legende evropskog fudbala: Alesandru del Pjeru ili Frenku Lampardu.

Bez obzira koja bude sledeća destinacija Andreje Pirla, sigurno je da će nedostajati ljubiteljima fudbala u Italiji i celoj Evropi jer se igrači koji poseduju njegovu viziju, smisao za fudbal i kreaciju viđaju izuzetno retko.

Pirlo je celu svoju karijeru, koja traje već pune dve decenije, proveo u rodnoj zemlji. Prvi tim mu je bila Breša gde je kao mlad fudbaler privukao pažnju Mirče Lučeskua koji ga dovodi u Inter.

U prvom pokušaju u italijanskoj prestonici mode nije uspeo da se nametne u oštroj konkurenciji, pa zatim odlazi na pozajmice: prvo u Ređinu, a zatim i u Brešu u kojoj je ponikao.

 

Upravo je povratak u region u kojem je rođen bio ključan momenat u njegovoj karijeri. Ne samo da je zaigrao za idolom iz detinjstva Robertom Bađom, već je zahvaljujući činjenicom što nastupa sa njim dobio novu ulogu, za šta je zaslužan trener Karlo Macone. On je Pirla pomerio unazad i dodelio mu ulogu plejmejkera iz „dubine“ koji stoji ispred svojeg odbrambenog reda. Zahvaljujući sjajnim dugim dodavanjima, Pirlo je tu konačno mogao da pokaže sve što zna i da vremenom izraste u pravu legendu na „čizmi“.

Pirlo se zatim vraća u Milano, ali je Inter napravio veliku grešku i juna 2001. godine ga prodao  gradskim rivalima. U možda jednoj od najgorih trampi svih vremena, Pirlo je u „roso-nere“ (naravno uz doplatu ) stigao u zamenu za sada već zaboravljenog Hrvata Dražena Brnčića. Kasnije se saznalo da su ovaj kao i ostali „dilovi“ dva Milanska tima iste godine imali i nefudbalsku stranu i da su razmene bile povezane sa finansijskim „muljanjem“ i prijavljivanjem lažnih prihoda.

Bilo kako bilo, ovaj posao se ubrzo mngostruko isplatio Milanu. Pirlo je nastavio da igra na novoj poziciji i sjajno se uklopio sa igračima poput Gatuza, Ambrozinija i Sedorfa. Naročito je napredovao dok je trener Milana bio Karlo Anćeloti pod kojim se Pirlo razvio u možda i najboljeg igrača sveta na svojoj poziciji. U to vreme su ga fantastične sposobnosti da diktira ritam meča prozvali „Metronom“.

 

Sa Milanom je Pirlo osvojio dve titule u Seriji A i isti broj „ušatih pehara“ Lige šampiona, dok je nakon prelaska u Juventus osvojio četiri uzastopna nacionalna prvenstva, a u prva tri bio i najbolji igrač takmičenja. U ekipi koja je svoj povratak u evropski vrh posle „kalčopolija“ umalo ozvaničila novim evropskim trijumfom, ipak je ostao bez još jednog trijumfa u najjačem evropskom takmičenju. Otuda verovatno i one suze sa početka.

Pirlo je bio  nezamenjiv zamajac i u uspesima Italije. Kao član „azura“ bio je možda i najzaslužniji za trijumf na Mundijalu u Nemačkoj 2006. godine. Na turniru je bio igrač utakmice tri puta (uključujući i fanale), više od bilo kojeg drugog učesnika, ali mu je Zlatna lopta ipak izmakla jer su ispred njega bili i Zinedin Zidan i saigrač Fabio Kanavaro.

Ipak, Berlin i stadion na kojem je igrano finale LŠ bili su mesto njegovog najvećeg uspeha u karijeri. Iako se činilo da bi igrom sudbine Pirlo mogao da se oprosti od vrhunskog fudnala na spektakularan način, ovo se ipak nije obistinilo.