RAĐANJE PRESTIŽNE TRADICIJE: Mladi veslači žele da u Beogradu stvore nešto što ENGLEZI IMAJU VEĆ DVA VEKA

Veslački klub Univerziteta u Beogradu
Dnevno.rs

Kada pomislite na studentsko veslanje verovatno vam najpre na um padnu film "Društvo mrtvih pesnika" i slike odvažnih mladih ljudi u elegantnim sakoima koji se presvlače u trikoe i brane boje svojih fakulteta. Prisetite se svih filmova, knjiga i priča, setite se Kembridža i Oksforda na kojima je veslanje bitno koliko i disanje… Ali, da li znate da i kod nas postoji grupa odvažnih koja gradi tradiciju ovog sporta na Univerzitetu u Beogradu?

 

Mladi su, puni entuzijazma, vizije i ponosa. Veoma dobro znaju šta rade, srca su im puna nade da će u tome uspeti, a misli su posvećene svemu dobrom što studentsko veslanje u njima budi. Prisustvovali smo jednom njihovom zimskom treningu i pokušali da makar malo zaveslamo njihovim svetom.

Prvo što ugledate kad otvorite vrata Veslačkog kluba Univerziteta u Beogradu jesu – osmesi. Na licima ovih devojaka i momaka šire se iskreni osmesi ljudi koji su spremni da vas prihvate kao jednakog, kao svog, kao nekoga ko se, očigledno – čim je stupio među njih, trudi da shvati i prihvati njihovu skoro pa svetu misiju. Jer, kako drugačije nazvati ideju mladih koji se već deset godina trude da u Beograd udahnu taj gospodski duh britanskih, holandskih, američkih univerziteta i da pokažu studentima da će veslima najbolje zakoračiti u svet jakih, moćnih i dobrih ljudi.

 

Nastali su kao veslačka sekcija u okviru Fakulteta organizacionih nauka, potom su prerasli u klub da bi, uz podršku tadašnjeg rektora prof. dr Branka Kovačevića i prorektorke prof. dr Nevenke Žarkić Joksimović postali Veslački klub “Beogradski univerzitet”.

Uz pomoć Zorana Gajića, tadašnjeg direktora JP “Ada Ciganlija”, došli su do prostorija koje su adaptirali i opremili što sopstvenim volonterskim radom, što uz donacije i asistenciju raznih kompanija i preduzeća.

Na prestižnim svetskim univerzitetima veslanje je deo tradicije koja traje veoma dugo i vodeći se time, osnivačima Kluba je ideja bila da se Univerzitet u Beogradu uvrsti u ligu takvih univerziteta i da se razvija takav duh i da se stvara tradicija.

Želimo da ljudi nastave da neguju ovo, kao što se to dešava na Kembridžu ili Oksfordu. Imamo ideju vrednosti i tradicije, ideju da napravimo legat koji će trajati dugo – započinje razgovor za Dnevno.rs Marjan Nikolić, član ovog Veslačkog kluba.

Promocija zdravog načina života, razvijanje kolektivnog duha, pripadnosti – jesu sve ono što članovi Kluba smatraju da mladi treba da nose i da prenose na one koji dolaze, da ih uče pravim vrednostima.

Nadaju se prilivu finansija, ali i novih članova – studenata koji će se prepoznati u priči koju zastupaju ovi mladi ljudi i tradiciji koju pokušavaju da izgrade. Uz to, Veslački klub Beogradski Univerzitet želi da organizuje regatu na kojoj će se takmičiti posade sa predstavnicima svih fakulteta Univerziteta u Beogradu.

 

Zašto neko treba da trenira veslanje, a ne neki drugi sport?

 

Veslanje kao sport razvija pojedinca – kako fizički, tako i psihički – kaže za Dnevno.rs Miloš Trumić, potpredsednik Veslačkog kluba, dodajući da je u veslanju veoma zastupljen timski rad i da se razvija odgovornost prema drugim članovima posade ili kluba.

“Veslanje je sport u kome nema mnogo povreda. Treninzi u teretani i na simulatorima su strogo kontrolisani od strane trenera, a na vodi može da dođe do povrede samo ukoliko se ne ispoštuju procedure i trenerove reči.”

Dok posmatramo naporni trening veslača kojima izbijaju sve veće graške znoja na čelima, saznajemo da se ovim sportom razvija celo telo, kao i da je reč o jednom od najzdravijih sportova, pored plivanja, jer su angažovani svi mišići.

Počeo sam da treniram u drugom razredu osnovne škole, prestao u nekom trenutku zbog obaveza u školi i na fakultetu i nastavio da treniram na Klubu. Između ostalog, veslanje se preporučuje deci u razvoju, naročito deci koja boluju od astme. Ja imam astmu i pošto sam stalno na vodi, stalno sam napolju, pluća se šire i osećam mnogo koristi od veslanja – otkrio nam je Marjan.

“ZAŠTO BAŠ NAŠ KLUB? Zato što propagiramo zdrav način studiranja!”

 “Najbolja stvar u našem Klubu je trener. Dušan Ulemek ima veoma mnogo iskustva i u profesionalnom veslanju i u radu sa mladima.”

Prema njihovoj ideji, veslanje treba da predstavlja dodatnu vrednost studiranja. Da se studentu omogući da, kad upiše fakultet, ima izbor da trenira veslanje bez obzira na prethodno iskustvo.

Naš Klub, za razliku od ostalih, nije prevashodno orijentisan na vrhunske rezultate. Okrenuti smo ka studentima, posvećujemo im pažnju kakvu ne bi dobili u profesionalnim klubovima. Drugo, kod nas je članarina niža – iako je veslanje veoma skup sport, za 20 termina, 20 treninga mesečno plaća se 2000 dinara. Uslovi u Klubu zadovoljavaju – imamo ergometre, teretanu, vesla i čamce i, naravno, trenera, a takođe učestvujemo i na međunarodnim studentskim velsačkim takmičenjima – priča nam dr Milan Okanović, član uprave Kluba.

 

“Naš je uspeh ukoliko neko ko nikada nije trenirao veslanje, nauči, zajedno sa nekom posadom ode i nastupi na nekoj regati i izvesla trku od početka do kraja. To je ogroman uspeh – za njega kao pojedinca i za nas kao Klub.”

Nikolić i Okanović nam objašnjavaju i da svaki član Kluba smatra Klub drugom kućom, te da svoje angažovanje zasnivaju na zajedničkim vrednostima koje neguju – na integritetu, odgovornosti, poverenju, pripadnosti i postignuću.

Osim što se međusobno družimo, mi se podržavamo u nekim željama i preferencama u okviru samog sporta. Nekoliko nas postalo je aktivno u trčanju, pa smo istrčali i maratone, a sve to uz podršku ljudi iz Kluba koji guraju jedni druge. Nema zavisti, nema ljubomore, podržavamo jedni druge u svim postavljenim ciljevima. Motivišemo jedni druge, podržavamo se na treninzima, ispravljamo jedni druge kako bismo bili što bolji, kako ovde kao članovi tima, tako i kao pojedinci van Kluba – otkriva Marjan Nikolić.

FIZIČKE PREDISPOZICIJE: “Ako imate 110 kilograma, znajte…”

–  Jedini preduslov, osim dobre volje, jeste da moraš da znaš da plivaš. U pristupnici je naznačeno da ljudi moraju da potpišu da znaju da plivaju. Kada se nešto desi na vodi, kada se prevrne čamac, morate da znate da plivate – kaže Milan Okanović.

 

Studentska populacija je specifična baš zato što možda nije većinski fizički aktivna kao ljudi koji su ceo život nešto trenirali. Treba biti vrlo pažljiv i zato Veslački klub Univerziteta u Beogradu ima profesionalnog trenera.

Ako dođe neko ko ima 110 kilograma, saznaće da više nikada neće imati 110 kilograma. Smršaće i ojačaće. U našem Klubu nisu toliko važne fizičke predispozicije jer nemamo velika očekivanja od veslača u kontekstu rezultata i uspeha. Nama je važno da se ovde neko oseća dobro, da radi pravu stvar, da podstiče sebe da zdravije živi – dodaje Milan.

Veslanje je veoma skup sport, a oprema je najskuplja – primera radi, nov veslački čamac košta kao novi BMW. Da bi Klub funkcionisao, moraju da postoje, naravno, čamci i vesla, ali i ergometri – simulatori veslanja i teretana. Veslački klub “Beogradski univerzitet” opremu obezbeđuje ili iz donacija ili tako što organizuju žurke, pa sakupljaju prihode.

 

 “Mi apelujemo na ljude da otvore oči i naćulje uši da mogu da vide i čuju našu priču, pa ako im se ona dopadne – mogu da nas podrže na bilo koji način.”

Mi ovde svi volontiramo, osim trenera koji je profesionalac. Angažujemo se kroz volonterizam i aktivizam i to promovišemo našim članovima. Oni svi značajno doprinose razvoju Kluba. Mi zajedno popravljamo čamce, sređujemo šta treba, radimo, to su naše radne akcije – ponosan je na saborce iz Kluba Milan Okanović.

Svaki početak je težak. Iako je iza samog imena Kluba decenija postojanja, ali, kao i sve što se iznova rađa, ovo je i dalje početak. Mi se svi trudimo, svako na svoj način, da apelujemo ili pričamo o tome šta ovde radimo – bilo da to pričamo poznanicima, prijateljima, predstavnicima medija ili raznih kompanija. Tako se stvaraju lične veze i dolazi do podrške koju je teško steći. Potrebno je dosta vremena da javnost razume zašto je važno razvijati studentski sport – kaže Marjan.

A evo šta kažu mladi veslači

SANJA STEVANOVIĆ (Softver developer): Bila sam smotana za svaki sport sa loptom, a za veslanje sam čula na fakultetu. Svidela mi se težina treninga – iscrpno, zahtevno, brzo smo počeli da se družimo i, eto, ostala sam ovde već četiri godine iako nikad do sad nisam ništa trenirala. Veslanje se brzo zavoli. Kad prvi put izađeš na vodu, to je to. Na vodi si, uživaš, lepo ti je… Družimo se, pravimo žurke… Brzo se stvori prijatna atmosfera.

U teretanama ti se niko ni ne obrati, a ovde si odmah deo tima. Meni je ovo velika relaksacija posle posla. Do pet radim, u šest sam ovde, da ispraznim sve negativno što mi se dešava.

 

ŽELJKA ŽIVANOVIĆ (Matematički fakultet): Ja sam se suočila sa malim fizičkim izazovom koji je izazvao veliku upalu mišića ruku i leđa i onda sam poželela da ojačam, da mi se to ne bi dešavalo. Veslanje mi je zapalo za oko kao sport koji nije toliko popularan ovde, naročito ne za devojke. Čula sam od drugarice za ovaj Klub i došla sam. Treći mesec kako treniram ovde, a imamo najboljeg trenera veslanja! Privukla me je pripadnost. Svi su spremni da pomognu i upute me ako nešto ne znam da uradim kako treba.

DAVID MLAĐOVIĆ (FLU): Ovo mi je četvrta godina kako treniram veslanje, ali sam ovde godinu dana– pošto sam čuo za Klub na Fejsbuku. Veslanje je, prema mom mišljenju, jedan od najprirodnijih sportova jer je u sklopu sa vodom. Treninzi su među najkompleksnijima, zahtevaju dosta snage i izdržljivosti, na psihičkoj bazi najviše. Interesantno je, družiš se, zabavljaš i treniraš… Veslački klub Univerziteta u Beogradu odabrao sam zbog mnogih pogodnosti, kako zbog lokacije, tako i zbog finansija jer je u sklopu Univerziteta, a i uslovi su odlični, nov je prostor, nova ekipa, društvo je otvorenije i dosta je bolje okruženje.