ISPOVEST BEOGRAĐANKE: Otišla sam na SEČENJE SLAVSKOG KOLAČA, a u crkvi sam doživela NAJVEĆE PONIŽENJE u životu

slava
Dnevno.rs/Kolaž

"Zar se tako ponaša čovek čiji je posao da sluša, savetuje ljude i bude "glas božiji"?! Zar ja nisam zaslužila da mi izađe u susret, da me sasluša i čuje moju muku?! "

 

Portalu Dnevno.rs juče se javila Beograđanka koja je u jednoj prestoničkoj crkvi doživela veoma neprijatno iskustvo i to na sopstvenu slavu! Kako bismo zaštitili njenu provatnost, lični podaci su izbačeni iz njene priče i poznati su redakciji.

Njenu ispovest prenosimo u celosti:

“Već same moje godine svedoče o tome da sam odrasla u socijalističkoj državi u kojoj dobar deo stanovništva nije mario za narodne običaje i obeležavanje krsne slave. Ipak, sada, kao žena u nekim ozbiljnim životnim godinama, rešila sam da sa porodicom nastavim tu tradiciju i već niz godina slavimo porodičnu slavu mog supruga – Aranđelovdan.

Nije to nikakvo veliko slavlje. Materijalno baš i ne stojimo najbolje, pa za slavu ne zovemo goste, već samo pravimo ručak za našu porodicu. Uostalom, i zna se šta je slava – sveća, kolač i žito.

Imam još problema u životu o kojima ne želim da pričam. Tek, samo hoću da kažem da me već duži vremenski period prate tuga i teška muka sa kojom se jedva nosim. Utehu nalazim u veri i crkva je za mene postala jedno od retkih mesta gde osećam mir i spokoj.

Radim kod privatnika koji baš nema mnogo razumevanja za izostajanje sa posla i uzimanje slobodnog dana. Radila sam na dan slave bukvalno do podne i tek nakon što je kolega stigao da me odmeni uputila sam se u, meni najbližu, jednu voždovačku crkvu sa kolačem i žitom.

Kupila sam sveću i ženu koja prodaje pitala da li je sveštenik još uvek tu i da li bi mogao da iseče i blagosilja moj slavski kolač. Ne znam koliko je tačno sati bilo, ali sigurno je bilo pre 1h. Ona mi je rekla da uđem i sačekam.

Izvadila sam kolač i žito iz torbe i već sam počela da postavljam na mesto u crkvi gde je tog dana verovatno veliki broj vernika već doneo svoje kolače, kada je u crkvu ušao sveštenik i bukvalno počeo da urla na mene!

– Zar se tek sad dolazi?! Kako vas nije sramota, zar vi ne znate kako se slavi slava?! Šta očekujete od mene da vam osveštavam kolač u tri popodne – vikao je.

Njegov osuđujući ton, glas i oči pune prezira, verglao je kao navijen da se zna kada se dolazi u crkvu, da se čita svima odjednom i da mu nije jasno šta sam ja umislila. Ni reči o značenju sečenja kolača i slavljenja slave. Jednostavno, lakše mu je da skupi više ljudi na jedno čitanje nego da ide o vernika do vernika i blagosilja.

Ostala sam bez teksta, šokirana i tonom i stavom. Samo sam uspela da izustim: “Jer nećete?”

– Pa, ne, hoću, ali kakav je to način, vi i ne znate šta je slava… – nastavio je meni nepoznati sveštenik, a ja sam se samo pokupila i bukvalno izjurila iz crkve.

Još nešto je on govorio za mnom, ali ja ga više nisam slušala. Tresla sam se i plakala i čitav taj dan nisam mogla da se smirim.

Zar se tako ponaša čovek čiji je posao da sluša, savetuje ljude i bude “glas božiji”?! Zar ja nisam zaslužila da mi izađe u susret, da me sasluša i čuje moju muku?! Pa, ja jesam zakasnila, ali ne zato što sam želela već zato što sam morala!

Naknadno sam saznala da je u toj crkvi sveštenik uvek prisutan. Dakle, ništa ja njega nisam omela, njegov posao je bio da bude tu. A čak i da nije – zar je moje kašnjenje toliki greh?! Zar sam zaslužila toliku tiradu?!

Hvala crkvo! Kad vidite slomljene, tužne i uplakane, nagazite ih još malo, čisto jer im nije dosta njihove muke. Nigde blagosti, nigde mira!

Zamislite da sam tog dana došla da tražim duhovnog oca za sebe?! Da sam zaista u velikom problemu i da želim samo malo utehe i da mi neko kaže da će sve biti u redu. Da li bi me pitao koliko para imam kao pravi privatni psihijatar i odredio tarifu?!

A meni je tog dana samo bilo potrebno da mi neko iseče kolač i poželi srećnu slavu. Njegova dva minuta, koliko bi mu trebalo za taj čin, meni bi bili i previše i ulepšali bi mi i uveličali dan slave. A on mi je okrenuo leđa, a ja ću zbog toga ovaj Aranđelovdan, dan sopstvene slave, pamtiti dok sam živa.”