USPON I PAD “TAJKUNA SA SRCEM”: Kako je Todorić od proizvođača cveća postao “državni prijatelj br. 1”

Ivica Todorić
print screen/youtube.com/Dalicom TV

Vlasnik Agrokora Ivica Todorić je još početkom ove godine važio za najbogatijeg Hrvata i jednog od najuticajnih ljudi na Balkanu. Bio je nedodirljivi "tajkun sa srcem" i "državni prijatelj broj 1".

 

Stručnjaci se slažu da razlog za to što se ruši njegovo poslovno carstvo, građeno političkim vezama u vreme sumnjive privatizacije u ratnoj i posleratnoj Hrvatskoj, leži u agresivnom širenju i finansiranju skupim bankarskim kreditima, što je na kraju dovelo do sloma cele kompanije.

O kakvom je megalomanskom poslovnom modelu Ivice Todorića reč najbolje govori to što gotovo da ne postoji delatnost u koju nije ušao, zahvaljujući bezgraničnom zaduživanju. Prehrana, poljoprivreda, maloprodaja, distribucija, voćarstvo, turizam, energetika, zdravstvo samo su neka od njih.

Ivica Todorić, 66-godišnji hrvatski tajkun, retko se pre izbijanja afere o zloupotrebama u Agrokoru i uvođenju vanredne uprave u koncern pojavljivao u medijima. 

Zbog toga što nekoliko naraštaja Todorićevih živi pod istim krovom u Kulmerovim dvorima u Zagrebu, o njima se govori kao o pravoj hrvatskoj dinastiji. 

Todorić je 2006. izgradio dvorac na ruševinama nekadašnjih Kulmerovih dvora (replika dvorca u zelenoj gradskoj zoni uništenog u požaru pred kraj Drugog svetskog rata čiji je poslednji vlasnik bio jedan od najvažnijih hrvatskih slikara Ferdinand Kulmer) i, kako su pisali mediji, zdanje lažno registrovao kao hotel da bi izbegao birokratska ograničenja poput zabrane gradnje u zelenoj zoni.

Poslovnu karijeru Todorić je počeo još u Titovoj Jugoslaviji, krajem 1970-tih godina. Smatra se da je za to najzaslužniji njegov otac Ante Todorić, uspešni preduzetnik u bivšoj SFRJ. On je u bivšoj državi bio direktor u Agrokombinatu od kojeg je stvorio socijalističkog diva za uzgoj stoke i izvoz mesa. Bio je i politički aktivan što je prekinuto posle sloma takozvanog Hrvatskog proleća početkom sedamdesetih godina prošlog veka, kada je u montiranom sudskom procesu bio osudjen na dugogodišnju zatvorsku kaznu.

Deo optužnice koja je Antu Todorića teretila za “kontrarevolucionarnu delatnost” Vrhovni sud je odbacio, ali je ostala ona za privredni kriminal “težak” oko šest miliona maraka. Zanimljivo je da je navodno delom tog novca, s oko 15.000 dolara, preko inostranog računa, plaćen transfer trenera Dinama Zlatka Čajkovskog iz Nemačke.

Posle četiri godina zatvora, odlukom Vrhovnog suda kazna mu je smanjena i iz zatvora je izašao 1977. Tada pokreće posao sa cvećem, ali ga prepušta sinu, Ivici Todoriću. Ulaganje im se isplatilo i poslovali su u celoj Jugoslaviji.

Kada je 1989. Ante Marković, kao predsednik Saveznog izvršnog veća SFRJ, pokrenuo ekonomske reforme, Ivica Todorić je registrovao preduzeće pod imenom Agrokor. Nije se više bavio samo proizvodnjom, distribucijom i trgovinom cvećem, već i uvozom i izvozom. Prema izjavama Ivice Todorića, pred rat u Hrvatskoj zapošljavali su oko 1.000 ljudi i zaradili prvi milion maraka.

Vrtoglavi uspon Todorićevih počinje u mutnim vremenima privatizacije u doba pokojnog predsednika Franje Tudjmana, u ratnoj i posleratnoj Hrvatskoj. 

Ivica Todorić se, kako su opisivali mediji, držao parole da se biznis nikad ne pokreće vlastitim, već tudjim novcem. Tako je najpre uz pomoć kredita Zagrebačke banke kupio zadarsku Sojaru, pa zatim 1992. godine Jamnicu i niz drugih nekada društvenih preduzeća. Deo medija već je tada kritički pisao o načinu poslovanja Agrokora, o njegovoj povlašćenoj poziciji i sumnjivim kreditima, ali je sve ostalo na tome.

Ključnim potezom za širenje, a kasnije i za uspeh Todorićevog carstva, smatra se kupovina trgovačkog maloprodajnog i veleprodajnog lanca Unikonzuma, kasnije Konzuma, sredinom 90-tih. Time je dobio veliko tržište i izvor gotovine.

U nekim novinarskim tekstovima navodilo se i da postoji sumnja da je Agrokor nakon osamostaljivanja Hrvatske učestvovao u velikoj akciji prebacivanja starih jugoslovenskih dinara u Srbiju i BiH, u kojoj su se neki tajkuni obogatili. U to vreme tegljači su prevozili stare dinare u druge republike i pretvarali ih u devize, a osobe koje su u tome učestvovale mogle su deo da zadrže za sebe. O tome nema dokumentacije, a u koncernu Agrokor su nekoliko puta odbacili spekulacije.

Agrokor je nastavio da se širi i krajem 1990-tih i početkom 2000-tih po Hrvatskoj, ali i u državama regiona. Postao je najveći hrvatski trgovački lanac u koji plasira veliki deo robe iz Agrokorove proizvodnje. Prema dostupnim podacima, u 2008. kupio je čak 11 firmi u regionu. Vrhunac Agrokorovog širenja bila je kupovina slovenačkog Merkatora 2014, za šta je podignut kredit od oko 500 miliona evra. 

To je Todorić smatrao svojim najboljim poslovnim potezom, ali su mnogi ocenili početkom urušavanja poslovnog carstva.

Nikad se nije politički svrstavao, flertovao je sa svima, a najbliži je bio onima na vlasti. Stručnjaci se slažu da je njegov uspon omogućila politika, posebno u eri Franje Tuđmana kada su se odluke o sudbini tada društvenih preduzeća donosile u vrhu vlasti. Mediji su pisali da je bio blizak Tuđmanu, pa je 1990-tih poslovno sarađivao i sa njegovom ćerkom. 

Čini se, ipak, da je najuspešniji bio u stvaranju mreže svojih ljudi ili onih koje je nečim zadužio, pa mu je zapravo bilo svejedno ko je na vlasti – desni ili levi. Dobri poznavaoci prilika kažu da je i u različitim vladama imao ljude koji su ili ponikli u Agrokoru ili su se po zavšetku državnih funkcija skrasili u koncernu.

Kao i kod političara, Todorić je i u delu uticajnih medija imao status nedodirljivog i to najviše zahvaljujući autoritetu velikog oglašivača, a kasnije i većinskog vlasnika maloprodajnog lanca Tisak. O njemu se nije baš kritički pisalo, pa je šira javnost ostala prilično zatečena kada je početkom godine otkriveno da je Agrokor, koji danas zapošljava oko 60.000 ljudi, pred kolapsom.

Ivica Todorić rodjen je 1951. u Zagrebu. Završio je Ekonomski fakultet. Oženjen je i ima troje dece, Ivu, Antu i Ivana. Svi su bili angažovani u porodičnoj firmi.