Kremansko proročanstvo: Shvatiće Srbi i Hrvati da su jedno bratstvo i da ih je mržnja prepolovila

Predstavljamo vam treću viziju velikog proroka Milojka Kremanca.

    Bilo je to negde uz žnjetvu žita. Kako te noći od sparine nisam mogao da spavam u kući, izneo sam ponjavu pod lipu i legao u odeći.

Kroz modru su krošnju blago treperile zvezde i, tek ponegde, u travi, svetlucali svici. Onda sam čuo potmulu tutnjavu, kao da grmi iz dubine. Zemlja je počela da se trese, ali nekako čudno, kao da se propinje. Tih dana su bili učestali zemljotresi. Psi su stali da zavijaju, da cvile, pevci da kukuriču, krave da muču, a narod je istrčavao iz kuća. Ja sam sve vreme mirno ležao. Nakon pola sata sve je ponovo utihnulo. I dalje sam zurio u zvezdano nebo, ophrvan laganim dremežom. U stvari, bilo je to neko čudno stanje, kao da sam u isto vreme bio i budan i u snu. Kao da je java san, a san – java. Ne, to ne umem ovim rečima da opišem… Bio sam skoro kao obamro, kao da sam utrnuo… Imao sam svest o svemu, samo što je ta svest bila izvan mene…

DVA MILA BIĆA

Prolazio sam ispod dugačkog slapa, ali to je bio prolaz obasjan čudesnom svetlošću duginih boja… Potom sam se našao na nekim predivnim rudinama, prelepih cvetova umilnih mirisa, sa prekrasnim drvetima, a odasvuda je dopirala nekakva božanska svirka… Toliko je bila snažna ta milina i divota da mi je prosto došlo da se rasplačem od neke radosti…
U taj tren odnekud se preda mnom stvoriše dva bića od svetlosti. Ali, čudo jedno! Ta dva svetlosna bića, muško i žensko, kao da su bili jedno biće. Toliko su naličili jedno drugom, kao da su blizanci. Sve isto: boja kose i boja očiju, crte lica, stas, hod… samo što jedno ima divnu smeđu bradu. Da nije brade, ja bih pomislio da se samo jedno biće pojavljuje u nekakvom ogledalu. Da, čak im je i odeća bila skoro ista…
Videvši me onako zbunjena, blago me pomilovaše po glavi, iako nisam video da pružaju ruke ka meni. Milovali su me kao samom namerom svojom. Onda mi rekoše, a da pri tom opet nisu otvarali usta, da u njihovom svetu sve biva namera, sve polazi iz namere. I ovo moram da pojasnim: ja zaista ne znam kada sam sa kojim bićem svetlosnim u kom trenutku razgovarao, kao da su mi istovremeno oboje kazivali… Ne, čas mi se činilo da kazuje jedno, čas da kazuje drugo, a čas, opet, da oboje osećaju, i misle, i kazuju isto… Ni sad ne znam da li su oni jedno biće ili su to dva bića od svetlosti.
Govorili su, a ja sam ih posve razumevao, i bili su mi nekako mili… Ništa mi tako milo nije u ovom svetu, kao njih dvoje što su. Isprva su kazivali o svom svetu. Rekoše mi da je njihov svet skup svekolikih ljubavi, da svako od nas u zemaljskom životu učestvuje kroz mnoga rođenja u stvaranju tog sveta. Kažu da mi sami taj svet stvaramo, da smo ga stvarali i da ćemo ga stvarati. Ali taj svet, koji bih ja nazvao nebeskim, nije jednak za sve, već ga svako od nas vidi spram sebe.
Po odlasku iz zemaljskog života, svako od nas ide u one predele tog nebeskog sveta koje je sam stvarao tokom zemaljskog života. Na primer, ako je čovek u zemaljskom životu bio ispunjen ljubavlju, lepim osećanjima i plemenitim delima, on će, po odlasku, ući u one predele koji i po boji, i po zvuku, i po svemu drugom, odgovaraju tim njegovim stanjima, duševnim i duhovnim. Opet, ako je čovek bio mrzovoljan, pakostan i ako je činio rđava dela, ako je mučio bližnje i ubijao, on će, nakon zemaljske smrti, ući u predele bez boja i svetlosti… Tu će se sresti sa svojim stanjima i namerama, pretočenim u slike, iz zemaljskog života…
Onda su mi pričali o prostiranju i veličini tog nebeskog sveta. Rekoše da je taj svet i nešto najmanje a i najveće u isti mah. Najmanje, tako da može stati u svako, i najmanje živo biće – recimo u pčelu. I najveće, tako da obuhvata sva bića i svetove, sva sunca i vaskoliko zvezdano nebo. Kako to otprva nisam mogao da shvatim, objasniše mi da njihov nebesni svet – a to je i naš svet – ima dvanaest dimenzija, pa je otuda i najmanji i najveći, budući da se prostiranje i veličina uslovljava dimenzijama samog nebesnog sveta, a da potom dimenzije sveta dolaze u saobraznost sa dimenzijama duše svakog od nas ponaosob, svakog živog bića…

SVAKO  RATUJE SA SOBOM

Pričali su mi potom o tome što se kod nas ovde dešava i šta će se dešavati. Kazivali su mi o ratovima koji se vode, o stradanjima, ali mi rekoše da je to sve sa svrhom, da su i sami ti ratovi naša htenja, naše namere… Niko ne gubi i niko ne dobija rat, već je to čišćenje. Jedni odlaze ovamo, drugi onamo; jedni će se ponovo vratiti, a drugi se ne vraćaju jer je isteklo njihovo zemaljsko vreme.
Tada ih upitah za pakao i htedoh da znam gde se nalazi, na kojoj strani. Razumevši moje neznanje, objasniše mi da je ovaj nebesni svet u stvari i raj i pakao, samo za jedne je ovo a za druge ono. Svako ga vidi na svoj način, ponoviše mi…
Ratovi se vode iz straha, iz osećanja ugrođenosti… Ali, i strah i ugroženost su opsena, varka, obmana… Jedan narod, recimo, uobrazi da je ugrožen od drugog ili drugih naroda i krene u rat da bi zaštitio, spasao sebe. Vaistinu, taj narod nije istinski ugrožen spolja, već samo tako misli. Ako je odnekud ugrožen, onda je ponajviše ugrožen iznutra. Nijedan narod nije ugrožen spolja, svaki je narod ugrožen iznutra, iz sebe samog. Tako biva i sa pojedincima. Niko nikoga ne napada; svako je u zavadi, u sokobu sa samim sobom. Svako vodi rat sa svojim vlastitim negativom… Evo, tvoj narod je u ratu sa vlastitim negativom, sa senkom svojom… Niti je tvoj narod ugrožen od onog drugog naroda, niti je onaj drugi narod ugrožen od tvog naroda, već su oba ta naroda u sukobu, u ratu sa samim sobom…
Kad bi ta dva naroda, u stvari kad bi pojedinci tih dvaju naroda, promenili svoja mišljenja i osećanja, svoje reči i dela, tada bi se i sami ti narodi u suštini svojoj promenili. Jer, narodi su bez suštih pojedinaca pričina. Ako nema pojedinaca i ličnosti, onda nema ni naroda. Narod je samo skup, po nečemu srodnih, pojedninačnih energija, kao što je i čovečanstvo, opet, nekakav skup energija mnoštva različitih naroda i pojedinaca, i tako do besvesti…
Otuda mi u nebesnom svetu ne možemo da razumemo veličanje naroda, nacije vlastite, budući da je to izvor mnogih zala u zemaljskom svetu. Bitan je pojedinac sušti, a narod je tek zajednica po nečemu srodnih suštih. Možda je i ta srodnost varljiva, budući da je stodnost po telesnom, po krvi, a ne srodnost po duhu. Stoga smatramo da je osećanje ugroženosti veoma opasno, i za pojedince, i za narode. Osećanje ugroženosti je, bez sumnje, negativno osećanje, negativna energija, koja se godinama, iz pokoljenja u pokoljenje, isprva razvija na podnebesnoj ravni, da bi se potom javila i u zemaljskom svetu. Od osećanja ugroženosti, rekoše mi, najviše boluju takozvani ratnički narodi. U stvari, ratnički duh jednog naroda u srazmeri je sa osećanjem ugroženosti, odnosno, to je posledica kolekivnog negativnog osećanja.

CRKVE U SVETLOSTI

Bića od svetlosti su se prosto čudila kako čovek, ali i čovečanstvo, posle toliko hiljada godina, još ne može da shvati da se sve rešava na višim ravnima, u ravnima čistog duha, na podnebesnom planu. Svako od nas, pa i vaskoliki narodi, može da promeni vlastitu sudbinu. Valja se samo usaobraziti sa voljom viših bića od svetlosti. Tako se mržnja može preokrenuti u ljubav, zlo u dobro, a onda će se i sve drugo posve preinačiti…
Dalje sam čuo da je globalna duhovnost u ovom vremenu veoma opala, da su se mnoge crkve sasvim udaljile od svojih izvornih učenja, da su mnogi sveti hramovi postali pećine razbojničke, da je svetom zavladalo bezbožništvo. Rekoše da i crkvama Gospodnjim ima dosta onih koji bogohule, koji narode vode putem propasti i zla. Zato će ove sadašnje crkve, koje su odavno potamnile,zauvek nestati, a javiće se nove, crkve u svetlosti. Neki od onih koje je sadašnja crkva Gospodnja odbacila i proklela, ući će čisti u nebesni svet, dok će mnogi predstavnici te iste crkve, pa čak i njezini svetitelji, morati iznova da se rode, kako bi došli do prave istine o podnebesnom i nebesnom svetu.
Tvoj narod će, rekoše mi, u ovom vremenu dosta stradavati, zato što će se povesti za lažnim spasiteljima i izbaviteljima, ali ovo je ujedno i veliko čišćenje, i tvog a i drugih naroda. Za svaki narod najopasniji su upravo oni koji pričaju o njegovoj ugroženosti, koji vode narode u ratove. To su čisto zemaljski duhovi, koji nemaju uvida u poredak nebesnog sveta.

OSTAĆE MRŽNJA

Pitao sam ih kad će se i kao okončati rat između Srba i Hrvata, nešto mi rekoše da se tajna krije u broju devet, što je konačan zbir svih dana rata. Ali, dodadoše, strašnije će biti ono vreme posle rata. Tada neće biti pucanja i ubijanja na fizičkom planu, ali će od silnog naboja mržnje mnogi, i na jednoj i na drugoj strani, umirati od teških bolesti.
Mržnja između ovih dvaju naroda biće toliko velika da će je samo manjina izdržati. Svet neće videti takve mržnje, a to je upravo ono najstrašnije. Od silne mržnje čak će se mnogi i telesno izmeniti, prosto poružnjeti. Na kraju, u neko doba, nestaće mržnje između ovih naroda sada zaraćenih, kad se dve vaše crkve sadašnje spoje u jednu crkvu, ali će to tada biti posve nova crkva u svetlosti.

Tada će vaši narodi vaistinu shvatiti da su jedno bratstvo i da ih je vlastito zlo bilo gotovo prepolovilo…
Nakon ovoga, i sami ophrvani tugom, dva svetlosna bića što su jedno, ispratiše me do onog istog slapa duginih boja i, uz blag smešak, dadoše mi znak da prođem ispod vodopada…
Kad sam se prenuo, osetio sam studen čitavim telom i, gotovo da nisam mogao micati udovima. Nada mnom je šumela krošnja lipe. Kroz granje sam video tek poneku treptavu zvezdu, a na istoku se rumenilo nebo…