Ovi ljudi PRELAZE STOTINE KILOMETARA kako bi u Beogradu zaradili, ali ih tu čeka GORKO RAZOČARANJE

Pijaca
Dnevno.rs/Petar Marković

Prva stvar koju vidimo kada zakoračimo na pijacu jeste šarenilo, spektar raznih boja koje nas privlače da idemo od tezge do tezge, i ljubazni prodavci koji bi uradili sve kako bismo baš kod njih napunili kese. A kupaca... pa ima i njih, ali tek da se tako kaže.

 

Tako je bilo i jednog septembarskog sunčanog jutra na Bajlonijevoj pijaci. Tezge su bile prepune raznovrsnog povrća i voća, prodavci kao i uvek nasmejani i raspoloženi za priču. Tek poneko je pitao koliko košta kilogram paprika, glavica kupusa, a uglavnom su u kesama nosili malo grožđa, par nektarina ili pola lubenice.

Da li je ovo slika koja se viđa svakog dana ili smo samo naišli na jedan od lošijih dana?

Za tezgom na kojoj su se nizale razne boje povrća: crvena i zelena paprika, paradajz, krastavci i kupus, stajala je simpatična gospođa i odmah sa širokim osmehom izustila „Izvolite”.

Imamo svega, ali se slabo kupuje. Pogledajte samo kakva mi je paprika, crvena i krupna, ma predivna – govori nam gospođa koja je plodove svog truda i rada donela iz Loznice.

Na pitanje kako se isplati da dolazi u Beograd iz drugog grada kako bi nešto zaradila, odgovara sa osmehom.

 

– Ma nije to toliko daleko, samo 150 km. Nekada odemo po povrće, a nekada nam donesu. Paprika je ove godine baš rano stigla, negde sredinom avgusta, a po pravilu bi trebalo tek početkom oktobra – priča nam ljubazna prodavačica.

Pitali smo našu sagovornicu da li se isplati saditi povrće, kopati, zalivati, brati, pakovati, prodavati, kada u najvećoj meri zavise od vremenskih prilika?

Ne isplati se naravno, ali nemamo drugi način da nešto malo zaradimo. Pored svih prirodnih nepogoda, cene se ne menjaju već 10 godina. A narod sve manje ima para. Evo već danima je prodaja slaba, tek poneko svrati, raspita se za cenu i kupi par komada. Nemaju ljudi para – govori naša sagovornica.

Malo dalje od nje nalazi se tezga sa karfiolom, brokolijem i ostalim zelenišem. Najskuplji je brokoli, za njega treba izvdojiti 200 dinara za kilogram. Iako jeftiniji nego u marketima, ni kod ove prodavačice nije neka „gužva”.

 

– Slabo se kupuje, ljudi jedva sastavljaju kraj sa krajem. Ne kupuje se ni povrće za spremanje zimnice, možda će biti malo bolje sa dolaskom hladnijih dana – nada se gospođa Ruža iz Ripnja.

Na pitanje da li se isplati sav trud i rad, gospođa Ruža ima odričan odgovor.

Teško je, bilo je dosta nepogoda koje su uništile mnogima sve. Mi smo srećom uspeli nešto da sačuvamo. Ali, sada nema ko to da kupi – kaže nam ljubazna Ruža.

Za sledećom tezgom stoji stariji gospodin i ljušti ren. Za kilogram ovog povrća potrebno je izdvojiti 400 dinara. Kupuje se tek struk ili dva.

 

– Ništa se ne kupuje, ali izguraćemo nekako. Pa tako radimo svake godine, navikli smo – govori nam Zoran, koga svi zovu plavooki Zoki.

Na sredini pijace prilazimo jednom dekici, koji na maloj tezgi prodaje kupus, crni i beli luk. Ni njegov odgovor ne razlikuje mnogo od prethodnih.

Prodam tek toliko da imam za gorivo. Mnogo se radi, a to se ne nagrađuje. Najgore je zalivanje, ali šta da radimo – priča i sleže ramenima ovaj dekica.

Nakon jutra provedenog na pijaci, shvatite da postoje ljudi koji su u težoj situaciji od vas, ali koji nikada ne gube nadu. I dalje svakog jutra dolaze na svoje radno mesto, iznose plodove koje su cele godine mukotrpno uzgajali, popodne odlaze kući i sutradan ispočetka. Ipak, svi sa osmehom staje za tezgama, čekajući neko bolje sutra.