BRANKO PEŠIĆ, NAJVOLJENIJI GRADONAČELNIK BEOGRADA IKADA: Bio je popularan koliko i TITO

Branko Pešić
Wikipedia/Vujcic

Tokom svoje duge i burne prošlosti Beograd je imao mnogo upravitelja i gradonačelnika. Ipak, samo za jednog od njih će vam stariji prestoničani i danas reći da je u svoje vreme među običnim svetom bio popularan koliko i Tito, a možda čak i više, da je radio danonoćno i da je pod njegovom upravom prestonica zaista ličila na pravu evropsku metropolu. Njegovo ime je Branko Pešić.

 

Na današnji dan navršava se tačno 30 godina od kada je preminuo Branko Pešić, po mnogima najsposobniji, a svakako najvoljeniji gradonačelnik Beograda.

U toku svoja dva mandata na mestu predsednika Skupštine grada Beograda Branko Pešić je ovu funkciju obavljao punih 9 godina i 14 dana ili u periodu od 1964. do 1974. godine. Za to vreme, prestonica je postala prava metropola zbog čega se njegov mandat naziva i „zlatno doba” Beograda.

Branko Pešić bio je čovek koji je iskreno verovao u komunizam, onaj bez dogmi i to u vreme kada su mnogi izdali komunizam zarad lične polze. Vlast ga nikada nije opila i to su ljudi voleli i cenili kod njega. Od Skupštine grada Beograda “napravio je mravinjak u kome je svaki mrav bio poštovan, a viđene partijske cvrčke zvao je samo na proslave”, kako je duhovito, ali sasvim tačno konstatovao jedan njegov blizak saradnik. Pri tome i sam je radio danonoćno i to u bukvalnom smislu reči, a njegov samopregor i odlučnost morali su da se cene. Nepuna decenija koliko je Branko Pešić bio gradonačelnik Beograda smatra se “zlatnim dobom” prestonice, doba kada je ova postala metropola u pravom smislu reči, pa je zato Pešić jednom duhovito nazvan i “Perikle iz Zemuna”. Treba reći i da je Branko Pešić u pravom smislu bio “narodni čovek”, blizak svim sugrađanima kao prvi komšija i tu nije bilo nikakvog “foliranja”. Nikada nije obećavao ono što nije mogao da ispuni, a kome je šta obećao – i poznatima i nepoznatim – to je i ispunio kaže za Dnevno.rs Branko Najhold, hroničar iz Zemuna.

Teško je pobrojati sve što je u Beogradu urađeno, izgrađeno ili započeto u vreme Branka Pešića. Na ovoj dugoj listi nalaze se danas najprepoznatljiviji simboli prestonice – Muzej savremene umetnosti, Mostar, Autokomanda, Terazijski tunel, Hala Pionir, Hala Pinki… Dovršeni su hotel Jugoslavija i Palata Beograđanka, a započeta je izgradnja Istočne i Zapadne kapije Beograda i uređenje Ade Ciganlije. 

Letovanja pod šatorima na “Slankamenskoj rivijeri”

Branko Najhold danas je jedan od retkih Beograđana koji može da kaže da je i lično poznavao Branka Pešića.

Branko Pešić je sa mojim ocem drugovao još pre Drugog svetskog rata, kada su zajedno vežbali u zemunskom Sokolu, a posle rata su bili saradnici u zemunskoj opštini. Iako otac nije nikada bio član Saveza komunista, Branko ga je veoma cenio kao pouzdanog saradnika. Ja se, naravno, sa Brankom Pešićem nisam družio, ali sam imao, preko oca, često prilike da budem u njegovom društvu. Dok sam učio gimnaziju, zemunski političari i istaknuti privrednici letovali su svake godine pod šatorima na “Slankamenskoj rivijeri”, pa je i mog brata i mene otac tamo vodio dve-tri godine. Glavna zabava starijih bilo je kartanje (preferans uglavnom), a nama mlađima (bilo je tu još nečije dece) bilo je zabranjeno da se kartamo, ali smo mogli da kibicujemo. Ja sam redovno sedeo iza Branka, a on mi je povremeno objašnjavao zašto je odigrao ovako ili onako. A svako jutro, za rekreaciju, igrali smo glavac, Branko Pešić i ja protiv mog oca i brata i tu me ja smatrao sasvim ravnopravnim, pa sam mogao i da viknem na njega, ako bi pogrešio. Naravno, imao sam još niz susreta sa Brankom Pešićem i uvek je to bio korektan i prisan odnos s njegove strane. Mislim da je cenio i mog oca i mene i zbog toga što mu nikada nikakvu privatnu uslugu nismo tražili – seća se naš sagovornik.

Za vreme njegovog mandata zamišljena je izgradnja Beogradskog železničkog čvora i Beogradskog metroa. Upravo tih godina rodila se i ideja o kojoj se i danas mnogo govori – plan spuštanja Beograda na reke.

“Čovek iz naroda”

 

Ipak, možda još i više od činjenice da je bio čovek koji je u vreme socijalizma bio najduže na funkciji prvog čoveka Beograda, vredan i radan, značajno je to što je Branko Pešić uživao poštovanje i poverenje Beograđana.

Iza njega ostao je veliki broj anegdota koje se i danas prepričavaju po beogradskoj čaršiji. Svi se rado sećaju vremena kada je gradonačelnik, vozeći se na posao u svom privatnom automobilu, svakog jutra, stajao na autobuskim stanicama i kupio nekoliko sugrađana koji su išli u istom pravcu kao i on. Ljude je fasciniralo i to što je pamtio svačije ime.

Apsolutno su sve takve priče vezane za Branka Pešića istinite! Još uvek ima mnogo svedoka koji svaku od tih priča, kasnije preraslih u urbane legende, mogu da potvrde. Vašim pričama dodaću i ja jednu, manje poznatu. Brankova mati Anka je posle rata gajila ruže i prodavala ih na zemunskoj pijaci, a sin joj je, čak i u vreme kada je bio na visokim funkcijama, često dovozio robu. Branko ju je veoma poštovao, pa je pristao i da je, po ličnoj želji, sahrani sveštenik, što je za porodice tadašnjih partijskih funkcionera bilo gotovo nezamislivo. I oca Mitu, poznatog predratnog zemunskog kafedžiju je sa sveštenicima sahranio – priča Najhold.

Zbog svega ovoga stariji Beograđani će vam i danas reći da je Branko Pešić u prestonici bio popularan koliko i Tito, a možda i više. Čak i 42 godine nakon napuštanja pozicije prvog čoveka grada on je bio i ostao – najvoljeniji gradonačelnik Beograda.

 

Ko je bio Branko Pešić?

Branko Pešić rođen je 1. oktobra 1922. godine u Zemunu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. Potom je studirao pravo na Beogradskom univerzitetu.

Za vreme Drugog svetskog rata bio je u Narodnooslobodilačkom pokretu gde se nalazio na dužnostima političkog komesara bataljona, komande mesta i komande vojnog područja. U članstvo Komunističke partije Jugoslavije primljen je 1942. godine.

Posle oslobođenja Jugoslavije, završio je Višu političku školu „Đuro Đaković” i nalazio se na raznim dražvno-političkim dužnostima. U periodu od 1964. do 1974. godine obavljao je funkciju predsednika Skupštine grada Beograda i smatra se jednim od najpopularnijih gradonačelnika srpske prestonice.

Preminuo je 4. februara 1986. godine u Zemunu. Sahranjen je na zemunskom groblju, u porodičnoj grobnici.

 * Dopala vam se ova priča? Lajkujte nas na Facebook-u i vaša dnevna doza istorijskih zanimljivosti stiže!