“A JA PITAM TEBE, SRBIJO MOJA”: Prošlo je šest godina od ALEKSINOG SAMOUBISTVA i njegova mama ima VAŽNO PITANJE!

Aleksa Janković
Printscreen/Youtube

Prošlo je šest predugih godina otkako nema dečaka za čiju su patnju svi čuli tek onda kada je zauvek nestao.

 

Alekse nema. Iako sada svi znamo kako je izgledao ovaj prelepi dečak, svi znamo kakve su bile njegove krupne tamne oči, pune života i dečije radosti, ali malo ko je znao kako je izgledao dok je prolazio kroz pakao.

Aleksa je otišao. Danas bi imao 20 godina, ali njegov život prekinuo se tragično kada je pre šest godina rešio da skoči sa trećeg sprata zgrade.

Aleksa više nije mogao da se bori. Ovaj dečak iz Niša oduzeo je sebi život kako bi prekinuo vršnjačko naselje koje je trpeo skoro godinu dana.

Na današnji dan cela Srbija priseća se slučaja o Aleksi i postavlja ono čuveno pitanje – GDE JE ALEKSIN ZAKON?

U to ime, u celosti prenosimo esej koji je napisala Aleksina majka Dragana Janković.

Draga moja Srbijo, zemljo mojih predaka, mojih roditelja, mene, mog supruga, moje dece, mojih prijatelja i poznanika… Aleksina Srbijo!

Zemljo dobrih, loših, siromašnih, bogatih, zdravih, bolesnih, srećnih, nesrećnih, iskrenih, neiskrenih, odgovornih, neodgovornih… jakih i slabih… poštenih i lažova.

Srbijo moja, gde nestadoše hrabri, pravedni i saosećajni ljudi?

Srbijo, gde NESTADE to da se na pitanje odgovori odgovorom,da se za zlo naplati kazna, da se za neučinjeno podnose raporti, da se za nedela i zločin obeleže krivci?

Gde je napredak i boljitak, savladana lekcija i naučeno gradivo, gde je početak… ne ili je možda samo kraj!?

Gde nestade i to malo pravde za Aleksu?

Ogrebano mi je lice, obrazi su mi poduli od šamaranja. Na vratu mi stoji masnica od zahvata rukom. Ispod plave svilenkaste kose sve mi je naduveno od pesnica, imam hematome i ogrebotinu na čelu. Primila sam infuziju. Koleno i deo noge mi je u gipsanoj longeti, hramljem dok hodam. Već par dana posećujem rehabilitaciju, radim vežbe. Imam nagon na povraćanje i povraćam. Sumnjaju na potres mozga, žele da ostanem u bolnici, zakazuju mi magnet za mesec juli. Naočare su mi polomljene od udaraca glave u beton, na čelu imam masnicu. Noću se budim, ne mogu da zaspim, hodam po kući. Budim se i trzam na svetlo u sobi. Prete mi stalno, čekaju me, prave mi zasede. Patroliraju mojom ulicom i govore mi da će me na mesto prebiti ako nekome kažem. Ne jedem, ne pijem! Plačem sama…

Mažem ruke kremom da sakrijem opekotine od Domestosa.
U srcu mi je teško, govore mi ružne reči. Gledam u zid i plafon preispitujući sebe… jesam li?
Obilazim lekare, razgovaram sa njima… Radim psihotest u kome sam jako uznemirena, uplašena, brinem za sebe i svoje.
U školi sam sa pozitivnim ocenama… osim što imam 3 iz vladanja.

Mesec je MAJ… jako sam tužna…

Odlučila sam da odem, slomljena bolom, jadom, tugom, previše je to za moje maleno srce.
Oni… ti NELJUDI što su me povredili uživaju u prvim majskim trešnjama… a sve trešnje bile su moje.

A ja pitam tebe, SRBIJO MOJA!

JESAM LI JA “ALEKSA” ESEJ ILI SIMBOL OTPORA?
JESI LI KAZNILA, SRBIJO, SVE KOJI SU KRIVI, RADE DALJE U PROSVETI bez trunke srama i stida?
KAKO SI IH KAZNILA SRBIJO? Tako što napreduju, avanzuju, pedagogišu, demagogišu, putuju,  postaju najbolji saradnici u prosveti.

JESI LI obećala ALEKSIN ZAKON zbog druge dece kao odbrana od svih oblika nasilja?

ZAŠTO NEMA ZAKONA?

Još koliko godina treba da prodje…

U znak sećanja na Aleksu 10.05.2017.god

Aleksina mama