Marko Dragojević, čovek koji je PREŽIVEO BOMBARDOVANJE RTS-a: “Osećao sam samo bes, hteo sam da psujem i vrištim”

Marko Dragojević
dnevno.rs

Posle 18 godina od NATO agresije, imali smo retku čast da razgovaramo sa Markom Dragojevićem, montažerom RTS-a koji je te kobne večeri, svega nekoliko trenutaka pre bombardovanja zgrade u Aberdarevoj bio na svom radnom mestu i spremao se za emitovanje noćnih vesti.

 

* Zabranjeno svako kopiranje fotografija i prenošenje ovog teksta ili nekog njegovog dela bez linkovanja ka portalu Dnevno.rs ili dozvole redakcije.

Nije ni slutio da se bilo šta slično može desiti njemu ili bilo kome od njegovih kolega. Pored toga što se nije slagao sa tadašnjim režimom, osećao je patriotsku dužnost da radi na javnom servisu i da bude deo sveopšteg otpora srpskog naroda prema NATO agresiji.

Prošlo je mnogo godina od ovog stravičnog čina. Ni danas nemamo odgovore na pitanje koje dominira na spomeniku žrtvama u tašmajdanskom parku – ZAŠTO?

Ono što, međutim, imamo jeste malo fotografija, snimaka i svedočenja o ovom stravičnom događaju čiji je jedan od vinovnika bio i tadašnji direktor Dragoljub Milanović koji je 2012. godine izašao iz zatvora posle odslužene desetogodišnje kazne.

Inače, osim Milanovića, niko drugi nije bio optužen za stradanje radnika RTS-a tokom NATO bombardovanja, a iznova i iznova podsećamo na to da je te večeri stradalo 16 radnika među kojima desetoro mladih ljudi starosti od 25 do 33 godine.

Ovom prilikom izražavamo saučešće porodicama nastradalih i želimo im da nastave svoju tešku borbu za pravdu koju neumorno vode svih ovih godina.

Ovo je neverovatna priča o životnoj drami koja se na kraju “pretvorila u Božije čudo”, kako kaže naš sagovornik Marko Dragojević.

 

  • Mesec dana od početka bombardovanja NATO je gađao RTS. Da li se ta noćna smena 23. aprila i po čemu razlikovala od svih ranijih tokom agresije?

Te večeri smena je bila kao i sve druge u toku NATO agresije. Jedina činjenica koja je ukazivala na to da je moguće bombardovanje javnog servisa jeste da su nekoliko dana ranije strani novinari napustili RTS. Te večeri, dok sam ulazio u televiziju, pored mene je prošao direktor Dragoljub Milanović. Bilo je oko 20 časova kada je napustio zgradu kroz sporedni ulaz koji izlazi na Aberdarevu ulicu. 

  • Zašto ste i pored svih pritisaka ipak dolazili na posao?

Mnogi ljudi su nam posle postavljali pitanja zašto smo radili dok je trajalo bombardovanje? Odgovor je jednostavan, ako ti je zemlja u ratu i vojnici su na borbenim položajima braneći zemlju, naš borbeni raspored je televizija. To je bila naša ratna i moralna obaveza prema otadžbini. Bez obzira na vladajući režim – kada je rat svi učestvuju u odbrani.

 

Foto: Foto: Wikipedia/LukaP
  • Čega se prvo sećate vezano za udar bombe i gde ste bili u trenutku kada je pogođena zgrada televizije?

U 2:00 trebalo je da se emituju noćne vesti. Sedeo sam u boksu za emitovanje sa realizatorkom vesti i realizatorkom sporta. Bili smo udaljeni samo četiri metra od mesta gde će se zgrada srušiti. U dva sam pustio traku sa špicom vesti, prešli smo na studio, voditelj je poželeo dobro veče, 2:05 čuli smo potmuli tutanj, zatim snažan potisak s leđa ka napred. Preko glava su nam leteli parčići gips ploče od pregradnog zida boksa za emitovanje. Onda potpuni mrak narednih 30 sekundi. Sećam se da sam pokušavao da vidim svoju ruku držeći je tik ispred lica, ali ništa, samo tama.

 

Osećao sam samo bes, hteo sam da psujem, da vrištim od besa. Onda je gusti dim oko nas počeo da se sleže. Vidimo neka svetla sa naše desne strane. Pokušavamo da izbijemo vrata od boksa za emitovanje, koja nam izvaljena blokiraju izlaz. Uspevamo, izlazimo iz boksa, gledamo desno od nas, vidimo grad tamo gde je nekad bio drugi deo zgrade. Shvatamo da su svi koji su bili u tom delu najverovatnije mrtvi. Tuga, ogromna tuga zamenjuje dotadašnji bes.

 

Sakupljamo se sa ostalim preživelim kolegama sa sprata. Nikome ne pada na pamet da će možda druga bomba udariti. Pokušavamo da vidimo da li je još neko od nas živ u ruševinama iznad i ispod našeg sprata. I uspevamo, sprat niže čujemo neke jauke. Pokušavamo da se probijemo sve je urušeno. Vičemo zatrpanom kolegi da se strpi i da idemo po vatrogasce. Probijemo se do novog dela RTS-a, nailaze vatrogasci, upućujemo ih do zatrpanog kolege iz održavanja TV tehnike, uspevaju da ga izvuku i posle 8 sati operacionih zahvata, Aca biva spasen. Nakon toga napuštamo zgradu i svi ostajemo tu do ujutru da vidimo ko je preživeo, a ko nije i da pomognemo u spasavanju. 

  • Da li ste bili ranjeni i koliko? Koliko je trajao oporavak? Koliko je bilo teško nastaviti sa radom u RTS-u po povratku sa bolovanja?

Hvala Bogu, nisam bio ranjen, ali sam dobio 3 meseca plaćenog odsustva. I za to vreme sam sa društvom iz kraja pravio kafić koji smo otvorili na kraju rata, da proslavimo kraj agresije. To je za mene bila neka vrsta terapije za oslobađanja od stresa.

 

  • Kad se sad u mislima vratite u taj period da li mislite da je neko mogao da spreči stradanje šesnaestoro vaših kolega i zašto to nije urađeno?

Naravno da je moglo biti sprečeno. Kao što su iseljene sve televizije iz zgrade CK te tamo niko nije stradao. U slučaju RTS-a to nije učinjeno jer su nekome u vladajućem režimu tada bile potrebne žrtve. Milanović je mogao da dâ naredbu o evakuaciji RTS-a i mobilnom emitovanju programa sa različitih punktova iz reportažnih kola, ali to nije učinio. Svi znamo da je on bio vrlo blizak prijatelj Slobodana Miloševića.

  • Kako se osećate danas kad kročite u zgradu u Aberdarevoj?

Danas kada kročim u zgradu u Aberdarevoj ulici osećam samo tugu. Ali tamo retko kad odlazim jer radim uglavnom u Košutnjaku. Pre godinu i po dana imao sam i priliku da uđem u ruševinu, snimala me je Bojana Andrić čija je emisija “Trezor” bila posvećena bombardovanju RTS-a. To mi je bio prvi put posle te tragedije da sam bio na mestu ovog strašnog zločina. Sproveo sam kolege kroz celu ruševinu.

 

  • Pomažete crkvu radeći na velikom broju multimedijalnih projekata. Da li postoji neka razlika u doživljaju crkve i vere uopšte pre i posle te sudbonosne noćne smene?

 

Odgovor na ovo pitanje je posebno zanimljiv jer se tiče čuda Božijeg.

Naime, pošto sam odrastao u Titovoj Jugoslaviji roditelji me nisu krstili. Ideja o Bogu i krštenju sama je sazrevala u meni i tako se desilo da nedelju dana pred bombardovanje odlučim da se krstim. Krstio me je moj veoma dobar drug i kolega Džodić Nenad.

 

Smatram da je to što sada sedim ovde i izgovaram ove reči jedno od Božijih čuda koje nam Bog stalno pokazuje na različite načine. Meni je pokazano tako što sam neozleđeno izašao iz tog pakla.

 

Zato, ljudi, verujte u čuda Božija. Ona su na delu svuda oko nas, ponekad neprimetna i nevidljiva, a ponekad vrlo direktna, kao u mom slučaju.