U strahu su velike oči – Beogradski prodavci baruta uspeli da uplaše slavnog srpskog vladara

Stari Beograđani su strepeli od požara i eksplozija baruta jer su se često događali u dućanima stisnutim u starom delu grada. Duž oboda Tašmajdanskog parka nekada se prodavao barut. Trgovci koji su čuvali barut jednom su uspeli da uplaše kneza Miloša, koji ih je proterao iz varoši 'na sigurno'

Hroničari beleže kako se 1834. godine desio jedan vrlo opasan požar u Savskoj varoši, kako su zvali deo Beograda uz Savu, i to u kući izvesnog Sime Kovačevića.

Na sreću, iako je u dućanu ovog domaćina bilo mnogo baruta, požar je ugašen pre nego što je stihija stigla da izazove eksploziju, veliku štetu, a verovatno i pogibelj među tadašnjim varošanima.

Dokument, koji je sačuvan do danas u Istorijskom arhivu Beograda, govori kako je knez Miloš saznao za ovaj događaj i da ga je sve to veoma razljutilo. Kako je njegova bila „i prva i poslednja” odmah je rešio da otkloni opasnost iz centra grada, kako se ubuduće ovakav događaj ne bi ponovio.

Knez Miloš je naredio da „se niko u varoši beogradskoj ne usudi baruta u većem količestvu držati i da izabere kod Batal džamije bezopasno mesto jedno, gde će u povećem količestvu držati barut oni, koji pravo na to imaju, a u čaršiji da dopusti samo na nekoliko mesta fišeke prodavati i to u toliko malom količestvu, da u događaju požara ne mogu na primetnu štetu biti”.

Izričita kneževa odluka nalagala je i da radnje budu precizno označene spolja, pa su tako ondašnji stanovnici grada mogli jasno da znaju da se u dućanu prodaju fišeci. Ideja je bila da „bi se, u događanju požara, dućani mogli odma na stranu ukloniti do do njih vatra ne dođe”.

Uskoro su počeli da niču dućani pored Batal džamije, a to je bila islamska bogomolja na mestu gde se sada nalazi Dom naroda, odnosno Skupština. To je bio deo pored Smederevskog druma, koji je počinjao od zdanja današnjeg Narodnog pozorišta, odnosno nekadašnje Stambol kapije, pa se, duž današnjeg Bulevara kralja Aleksandra pružao ka Smederevu.

Tadašnje radnje hroničari su zvali „puškarsko-barudžijske”, a zanatlije su u njima pravili fišeke kojima su punjene puške. Tačno iza ovog niza kuća prostiralo se Staro groblje, koje su do kraja 19. veka žitelji glavnog grada zvali i Tašmajdansko.

Prošlo je vreme i fišeka i baruta, pa su i ove neugledne radnje vremenom prestale da postoje, a udžerice su ustupile mesto delovima šetališta i parka koji je smenio sećanje na stare, trošne barake, ali i na groblje na kojem su počivali Beograđani u 19. veku.

Ostaje samo sećanje na Beograd koji se polako širio i kojem je Tašmajdan bio „daleka periferija”.