Čuli ste za Titanik, ali NAJVEĆA POMORSKA TRAGEDIJA zapravo je zadesila jedan DRUGI BROD

Gustlof
Wikipedia/Bundesarchiv

Kada je bio još u fazi izgradnje, nemački transportni vojni brod MV Vilhajlm Gustlof trebalo je da nosi ime Adolfa Hitlera. Osam godina kasnije, nakon ispaljena tri ruska torpeda, on će biti u središtu najveće pomorske tragedije u istoriji.

 

MV Vilhajlm Gustlof u pogon je pušten 1937. godine kao putnički brod namenjen nacističkoj organizaciji “Kraft durch Freude”. Umesto imena Adolfa Hitlera, brod je na kraju poneo ime predsednika švajcarskog ogranka nacističke partije. Bila je to Hitlerova odluka koju je doneo na Gustlofovoj sahrani, kada je sedeo uz njegovu udovicu.

Na brodu su se za nacističku elitu održavali brojni koncerti i kulturni događaji, ali i putovanja na godišnje odmore na Mediteranu. Krajnji cilj broda zapravo je bilo poboljšanje slike o Trećem Rajhu u očima Evrope i sveta.

Ali, njegova putnička karijera je potrajala vrlo kratko. Već 1939. godine brod dužine 208 i širine 24 metra preuzela je nemačka mornarica i prenamenila ga u vojnu bolnicu. Nakon 1940. Gustlof je postao “ploveća kasarna”, a 1945. je stavljen u funkciju evakuacije nemačkih vojnika i civila iz Istočne Prusije, Kortlenda i Zapadne Prusije.

Operacija Hanibal i bekstvo pred nemilosrdnom Crvenom armijom

Na svojoj najnovijoj funkciji, MV Vilhajlm Gustlof se našao u samom središtu “Operacije Hanibal”, misije evakuacije nemačkih vojnika i civila koji su bežali pred nezaustavljivom Crvenom armijom. Svi su čuli vesti o njenom ulasku u Nemersdorf, prvom nemačkom selu koje je brutalno pregazila.

Na svoju poslednju deonicu, brod je krenuo iz Gdinje na obalama Baltika, s ciljem da izbeglice preveze na sigurno, u Kil.

Prema službenoj dokumentaciji, na brod je ukrcano 6050 ljudi, ali u njoj nisu navedeni brojni putnici koji su na brod ušli bez ikakve evidencije. Jedan od retkih preživelih ljudi, Hajnc Šon, godinama je kasnije u svojoj detaljnoj analizi naveo da je na brodu bilo ukupno deset i po hiljada ljudi. Polovina njih bila su deca. Osim običnih civila i brojnih vojnih lica, bilo je tu i zdravih ali i ranjenih vojnika.

Brod je poslednji put isplovio 30. januara 1945. godine u pratnji manjeg broda opremljenog podvodnim torpedima. Suprotno preporukama vojnog narednika Vilhajlma Zana da brod krene plićom rutom bližoj obali, kapetan Fridrih Pitersen odlučio se na dublju rutu, za koju je bio siguran da je očišćena od mina.

Misteriozno upozorenje putem radija

 

Kada je dobio radijsku poruku da mu se približava nemački konvoj koji iz mora uklanja neprijateljske mine, kapetan je uključio zelena i crvena svetla zbog čega je MV Vilhajlm Gustlof postao lako uočljiv. To je samo nekoliko sati kasnije presudilo i MV Vilhajlm Gustlof i hiljadama ljudi koji su bežali od rata. Izvor ove poruke ni danas nije utvrđen – naime, nikakvog nemačkog konvoja nije bilo.

S obzirom na to da su nacisti na brod ukrcali i protivvazdušne projektile, kao i da se u njemu prevozilo i vojno osoblje, brod nije smeo da nosi bolničke oznake te prema međunarodnim zakonima nije imao pravo na zaštitu na moru.

Nekoliko trenutaka nakon paljenja svetala, broj je zapazila posada sovjetske podmornice S-13 pod zapovedništvom kapetana Aleksandera Marineska. Zbog niskih temperatura na Gustlofu je potpuno promrzlo protivvazdušno naoružanje, a na pratećem brodu opremljenom torpedima otkazali senzori. Nemci su tako ostali bez ikakve zaštite.

Tri razorna torpeda i smrt pet hiljada nevine dece

Diskutabilne namere nacističke elite
 

Iako je kroz Baltik u kratkom vremenu brodovima evakuisano dva i po miliona Nemaca, što im daje pravo svojatanja ponajveće humanitarne akcije u istoriji, u slučajevima poput Gustlofa i Kap Arkone, nemoguće je oteti se utisku da namere nacista nisu bile sasvim čiste ni kada su spašavali sopstveni narod – ili sopstvene zarobljenike.

Ukrcavanjem civila na naoružane brodove pod vojnim oznakama sigurno su znali da te ljude dovode u smrtnu opasnost. Ni u jednom od ta dva tragična slučaja posade ni na jedan način nisu pokušate da neprijateljske snage obavijeste da, između ostalog, prevoze i civile.

Pre nego što je Gustlof pogodio s tri torpeda, kapetan Marineska je brod pratio puna dva sata. Prvi projektil je pogodio deo u kom su prebivali članovi posade koji nisu bili na dužnosti. Drugi projektil je pogodio deo u kome su smeštene žene, a trećim je razoren deo električnog napajanja, što je prekinulo i pogon, ali i električnu energiju, pa time i mogućnost komunikacije.

Samo je jedan čamac za spašavanje bio u upotrebljivom stanju, a temperatura vode bila je oko 4°C. Ali, bila je to posebno hladna noć pa je temperatura vazduha iznosila oko -18°C zbog čega je površinu vode prekrivao sloj leda. Iako su mnogi ljudi poginuli usred udara projektila ili u nastaloj gužvi na brodu, većina njih umrla je od smrzavanja u hladnoj vodi.

Samo 40 minuta kasnije MV Vilhajlm Gustlof bio je na dnu mora. Od više od deset hiljada putnika na brodu, nemačke jedinice su spasile njih tek 1252. Sva četiri kapetana na brodu su preživela, a nacisti su postupak pokrenuli samo protiv jednog od njih. No, on nikada nije osuđen zbog pada nacističke Nemačke.

Prema podacima Hajnca Šona u nesreći je stradalo 9343 ljudi, od čega 5000 dece. Prema nezavisnom američkom istraživanju iz 2003. godine, umrlo je 9400 ljudi.

Najveća pomorska tragedija u istoriji

 

I Savezničke i sile Osovine za vreme Drugog svetskog rata su potopile bezbroj brodova prepunih civila. Ipak, potapanje MV Vilhajlm Gustlofa bez ikakve je sumnje najveća pomorska tragedija u istoriji. Samo tri meseca kasnije, ista je podmornica potopila i brod General fon Steuben pri čemu je život izgubilo tri hiljade ljudi.

Pre nego što je potopio Gustlof, Aleksander Marinesko je pred vojnim sudom kažnjen zbog alkoholizma, zbog čega nije mogao da bude proglašen vojnim herojem. Zbog toga mu je dodeljeno odlikovanje nižeg ranga, a u oktobru 1945. godine nečasno je otpušten iz službe.

Mikhail Gorbačov ga je posthumno 1990. godine nagradio titulom “heroja Sovjetskog saveza”.

Stravična tragedija u kojoj nije prekršen nijedan ratni zakon

U intervjuu za Njujork tajms 2003. godine, nemački je dobitnik Nobelove nagrade za književnost Ginter Gras ovako je objasnio svoj nagrađivani roman “Im Krebsgang”, delo utemeljeno na potonuću Gustlofa.

– Napisao sam knjigu, kako bih tu tragediju oduzeo iz ruku ekstremne desnice. Oni kažu da je ta tragedija bila ratni zločin. On jeste bila stravična, ali nije bila posledica ratnog zločina – ona je bila stravičan rezultat rata – rekao je Nobelovac.

S njim se slaže i Hajnc Šon, najistaknutiji preživeli Nemac koji je život posvetio analizi potonuća i utvrđivanju činjenica. U trenutku kada je brod pogođen, on je bio tek preplašeni 18-godišnjak koji je radio za sitnu dnevnicu. Upravo je on, kao što smo ranije naveli, prvi utvrdio koliko je putnika tačno bilo na brodu i bez njegovog zalaganja možda se nikada ne bi saznao obim ove tragedije. No, i on tragediju odbija da kategorizuje i kao ratni zločin.

– Brod je prevozio vojnike, plovio je pod neprijateljskim bojama i bio je naoružan. Ispaljivanje torpeda na takvo plovilo ni na koji način nije bilo protivno ratnim zakonima – rekao je jednom prilikom.

Reč struke

 

Maketa broda, Foto: wikimedia commons /Darkone

Stručnjaci i istoričari se slažu da su MV Vilhajlm Gustlofu presudila tri faktora: a) brod nije imao nikakvu zaštitu osim broda čiji su senzori na kraju zakazali, b) odluka četvorice kapetana da plove otvorenim morem i c) s obzirom na to da je brod četiri godine bio privezan u luci, kapetani su se plašili da plove maksimalnom brzinom.

Bez ta tri faktora, slažu se stručnjaci, ruska podmornica nikada ne bi uspela da pogodi Gustlof torpedima.

I tako istoričari pišu istoriju, stručnjaci utvrđuju uzroke i posledice, političari u ispeglanim odelima narode vode u ratove, a ljudi… Bez obzira na kojoj strani bili, ljudi uvek izvuku deblji kraj i postanu deo crne statistike.