Grozna i bolna ISTORIJA PLASTIČNE HIRURGIJE zbog koje će vam biti drago što živite u 21. veku

Razvoj medicine
Wikipedia

Plastična hirurgija danas je u svetu ogroman biznis, a pretežno se doživljava kao proizvod modernih vremena. Svoje korene, međutim, ova grana medicine ima još u 16. veku, a sanskritski tekst "Sušruta Samhita" navodi da je briljantni indijski hirurg Sušruta operacije nosa izvodio još 800. godine pre nove ere.

 

Čak i iz današnje perspektive, Sišrutina metoda ponovnog izgrađivanja nosa smatra se briljantnom. U svom medicinskom priručniku, hirurg je detaljno opisao kako je s čela pacijenta sekao kožu po meri nosa, kako ju je prišivao na mesto nosa, ostavljajući pritom komadić kože pri vrhu nosa koji nije odsekao kako bi ostajala prokrvljena tokom zahvata i zatim puštao da sve zajedno zaraste, piše Indipendent.

Opisivao je i hirurške instrumente koji su mu za to bili potrebni, zatim antiseptička sredstva, pa čak i kako se proizvode konci za takve operacije da na kraju ne bi došlo do stvaranja ožiljaka.

Sudeći prema istorijskim dokumentima, hirurg je bio začuđujuće uspešan. Neki izuzetno slični elementi vezani za postupke nalaze se i u spomenutim opisima plastične hirurgije brijača-hirurga iz 16. veka u Britaniji, koje je zabeležila istoričarka Margaret Peling.

 

I u ovoj knjizi spominje se sečenje kože s čela, čak i nadlaktice, ali tako da se ostavi deo kože koji nije odsečen da bi opstali krvni sudovi i kapilari koji taj deo kože ‘održavaju u životu’ i pomažu da zaraste, a tek na kraju zahvata se i taj komadić preseca.

U to doba takvim operacijama, navodi Peling, podvrgavali su se pacijenti kojima bi, na primer, stradao nos usled sifilisa, koji bi izgubili deo lica u ratnoj bici ili pretrpeli neku drugu ozbiljnu deformaciju.

Takvi postupci detaljno su opisani u medicinskom priručniku iz 1841. “Iconografia d’anatomia”, ali su se njima Evropljani podvrgavali izuzetno retko, jer je to bilo krajnje bolno i opasno po život.

Zapad “kasnio” za IStokom tri hiljade godina

Za razliku od drevnih metoda indijskog lekara Suhrute, koji je navodio i anestetske metode, Zapadnjaci su prvu bezbolnu operaciju zabeležili tek 1846. kada je američki stomatolog Vilijam Morton otkrio upotrebu etra u medicini.

Ali, i to je bilo opasno po život, jer se od prevelike količine ove supstance umiralo. Prve sterilne operacije po Francuskoj, Nemačkoj, Austriji i Italiji počeo je da izvodi engleski hirurg Džozef Lister tek oko 1880. Dakle, zapadnom svetu trebalo je oko 2700 godina da u pogledu estetske hirurgije, pa i hirurgije uopšteno, dosegne nivo indijske ajurvedske medicine.

Ali, Zapad je tada počeo da ‘”grabi” napred ogromnim koracima. Već 1901. kompanija Derma Featural reklamirala je u engleskom magazinu “World of dress” korekcijske operacije nosa, ušiju i bora. Ni tu često nije išlo sve po planu. Dolazilo je do bega parafinskog voska, koji se koristio u rinoplastici, u druge delove lica, pa i do pojave raka usled njegove upotrebe.

 

Počele su se da se uklanjaju i “kese” ispod očiju, podvaljci i slično. U oglasima je bilo i krajnje neprijatnih kulturoloških tragova vremena – oglašavale su se metode za korekciju “ružnih” grudi, ušiju i noseva, ili za korekciju delova lica koji izgledaju “kao da nisu belački”.

Uprkos svemu, medicina je napredovala, pa je američki otolaringolog Džon Orlando Ro već krajem veka razvio metode korekcije nosa unutrašnjim operacijama kako bi izbegao stvaranje ožiljaka.

Povećavanje grudi otkriveno je pedesetih, jer su se do tada velike grudi smatrale “rasno primitivnim”. Ali u 2015. samo u SAD grudi je povećalo čak 627.165 žena ili jedna na svakih 250. Početkom 20. veka grudi su se po pravilu smanjivale.

Jedan od najsnažnijih podstreka za razvoj plastične hirurgije bili su ratovi, naročito Prvi svetski rat. Novozelandski hirurg doktor Harold Džilis bio je pionir u takvim zahvatima, a zbog ratne istorije čovečanstva, statistika danas kaže da su u 90 odsto slučajeva muškarci ti koji se podvrgavaju plastičnim hirurškim zahvatima.