Ispovest Hrvata koje menja istoriju: “Hitler se nije ubio, živeo je u Argentini i DRUŽIO SA PAVELIĆEM, a moj deda je bio SVEDOK TOGA”

Zvanična verzija Hitlerove smrti, po kojoj su se on i Eva Braun 30. aprila ubili, toliko je puta osporavana različitim teorijama njihovog bekstva u Argentinu, da su one postale rasprostranjenije od one u udžbenicima. Upravo takva potvrda njegovog nesmetanog života u Argentini stiže iz Hrvatske od unuka Tončija Ćurkovića.

Wikipedia

“Ante (Pavelić) i Adolf bili su veliki prijatelji. Kao da su se znali celog života. Nekada su bili ozbiljni, kada bi se prisećali teških vremena, ali imali su i trenutke kada su se šalili i grlili kao da su braća. Činilo se kao da su odrasli zajedno”, govore brat i sestra koji danas žive u Zagrebu, ali su rodom s jednog dalmatinskog ostrva.

Zamolili su da njihova imena ne budu objavljena, a za uzvrat će ispričati priču koju im je pričao i fotografijama potkrepio, njihov deda Tonči Ćurković. On se u tridesetim godinama prošlog veka odselio u Argentinu gde je vodio uspešan posao pre nego se s porodicom vratio u Hrvatsku.

Ćurković je, naime, jedan od nekolicine Hrvata koji su svedočili čestim sastancima između nacističkog vođe Adolfa Hitlera i osnivača i vođe fašističkog ustaškog pokreta i NDH Ante Pavelića.

U brojnim teorijama Hitlerovog lažiranja samoubistva i posleratnog života u Južnoj Americi, pominjali su se i susreti sa Pavelićem, ali usprkos njegovom broju kontakata s ustaškom imigracijom u tadašnje vreme, on to nikada nije spomenuo u javnosti.

Ipak, da su se Hitler i Pavelić susretali, sada nam prvi put potvrđuju Ćurkovićevi unuci, čiji je deda prisustvovao Hitlerovim i Pavelićevim čestim druženjima.

Stari prijatelji

Wikipedia/German Federal Archives

Iako neki navode da se prvi sastanak između Hitlera i Pavelića dogodio već 1953., Ćurkovićevi unuci kažu da je njihov deda prvi put svedočio njihovom susretu tek krajem 1954. Ćurković je već tada bio relativno imućan trgovac koji je posedovao imanje na obodu Buenos Airesa te su mu u to vreme pristupili hrvatski emigranti i upitali ga: “Može li vas vođa zamoliti za uslugu?”

Ćurković je bio upoznat s činjenicom da je Pavelić već godinama živeo u Argentini, ali nije imao nikakvog dodira s njim. Zamoljen je da s vremena na vreme ustupi svoje imanje Paveliću kako bi se mogao “sastati sa starim prijateljem.” Ćurković je pristao i Pavelić je vrlo brzo stigao do njegove kuće. Proveli su dan zajedno, a sutradan se pojavio gost.

Bio je to, naravno, Adolf Hitler lično. Ćurković je svojoj porodici detaljno ispričao kako je izgledao taj susret.

Hitler se, tvrdi, nije puno promenio, osim što nije imao svoje karakteristične brkove i nešto lošije je hodao. Čim se pojavio na vratima, Pavelić je skočio da ga toplo zagrli i pomogne mu da dođe do stola. Dugo su razgovarali, prisećali se ratnih godina, pričali o svojim detinjstvima i porodicama, ali i kovali planove za budućnost.

Takvi su se sastanci ponovili gotovo desetak puta u Ćurkovićevoj kući, a i njega bi pozvali koji put da im se pridruži u razgovorima.

Bili su kao stari prijatelji, objašnjavaju danas unuci, i dodaju da se sastanci između Hitlera i Pavelića nisu održavali samo kod Ćurkovića, već i na drugim lokacijama, pogotovo u Pavelićevoj kući.

Potvrda u finskom dokumentarcu

Hitler
Imgur/DreamHawker

Da ova priča ne zvuči potpuno ludo, potvrđuju i svedočanstva drugih koji su takođe prisustvovali sastancima. Stolar Hernan Ancin ispričao je jednu takvu priču, kada je rekao da je radio kao stolar za čoveka koji je živeo u Argentini pod imenom Pablo Aranjos. Ovim pseudonimom se u Argentini služio Pavelić. U jednom finskom dokumentarnom filmu Ancin je posvedočio o jednom od sastanaka.

“U suštini je bio isti. Imao je sedu kratku kosu, ošišanu po vojnički. Bez brčića. Kada je Hitler stigao, podigao je stisnutu šaku ispružene desne ruke. Pavelić mu je prišao, spustio svoju šaku na Hitlerovu i zagrlio je. Potom su se osmehnuli i Pavelić se rukovao s Hitlerom. Uvek su se tako pozdravljali”, posvedočio je Ancin koji je dosta siguran da se to dogodilo 1953. godine.

Ispričao je kako su ga Pavelić i Hitler pozvali da sedne s njima i ponudili ga kafom.

“U tom trenutku Pavelić Hitleru navodi kako sam upravo ja stolar koji je zaslužan za sve što vidi u ovoj građevini. Hitler mi se u tom trenutku naklonio, kao da me pozdravlja. Bio sam mu u neposrednoj blizini, s njim pio kafu, uveren da je to upravo on”, navodi Ancin u finskom dokumentarnom filmu “Vetrovi kraljevstva” (“Kuningaskunnan Tuuli”).

Da je Hitler preživio i susreo se s Pavelićem u jednom je trenutku spominjao i ugledni argentinsko-hrvatski novinar Drago Pilsel koji je u više intervjua potvrdio da je u detinjstvu čuo takve priče za koje veruje da nadilaze domenu običnog ‘rekla-kazala’. Hrvati su znali za sve i bili svedoci. Jedan od tih hrvatskih svedoka bio je upravo Ćurković, tvrde njegovi unuci.

Hitlera i Evu u bunkeru zamenili dvojnici

Adolf Hitler i Eva Braun
Wikipedia

I drugi istoričari i autori su istraživali ovu temu. Argentinac Abel Basti objavio je kontroverznu knjigu “Hitler u egzilu” u kojoj je tvrdio da je Hitler, ne samo bio prijatelj s Pavelićem, već da mu je pomagao logistički te mu je osigurao lažni identitet, sredstva i ljudstvo pomoću kojih je prebačen Španjolsku.

Sličnu priču potvrđuju i Ćurkovićevi unuci koji kažu da je njihov deda svedočio pričama u kojima Hitler i Pavelić govore o budućnosti njihove ideologije te mogućnostima za obnavljanje ideja koje su imali. Zanimljivo, nekoliko godina kasnije, 1956. u Argentini, Pavelić osniva Hrvatski oslobodilački pokret, političku organizaciju koja je bila naslednik hrvatskog ustaškog pokreta i čiji je cilj bio “polučiti potpunu slobodu hrvatskog naroda i ponovno uspostaviti NDH na čitavom povijesnom i etničkom području između Mure, Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora”.

Iako je opšeprihvaćena teza da su Hitler i njegova supruga Eva Braun počinili samoubistvo u Berlinu, sve je više istoričara koji sumnjaju u tu istinu i iznose svoja istraživanja koja pokazuju da su se stvari drugačije odvile. Autori knjige “Sivi vuk – beg Adolfa Hitlera” Džerard Vilijams i Simon Dunstan veruju da su Hitlera i Evu u bunkeru zamenili dvojnici koje je pronašao Martin Borman. Hitlera je zamenio Gustav Veber, koji je služio kao Hitlerov dvojnik još od neuspelog atentata u Vučjoj jazbini, a Evu Braun jedna trećerazrednih glumica.

Dvojnici su ubijeni u bunkeru, nakon čega je inscenirano njihovo samoubistvo. Tu tezu potvrđuje i BBC-jev reporter Tomas Kadet koji je sa Sovjetima ušao u Hitlerov bunker u centru Berlina.

“Došli smo do podnožja drvenih stepenica koje su vodile gore u njegovu sobu, samo tri metra od prozora kraj kojeg sam stajao. Tamo, u dnu tih stepenica pronašli su poluspaljeno telo čoveka koji je imao pramen crne kose na desnoj strani lica i male crne brkove. Podrobnije su ga pogledali, a onda je njihov lekar došao do zaključka da je to loš Hitlerov dvojnik, a ne sam Hitler”, ispričao je Kadet 1945. godine.

Beg u 53 dana

Adolf Hitler
Wikipedia/Bundesarchiv

Nekoliko dana ranije, 28. aprila 1945. usred noći, Hitler, Eva Braun, Borman i još sedmorica visokopozicioniranih SS-ovaca iskrali su se iz bunkera kroz skriveni tunel. Na kraju tunela čekao ih je Herman Fegelin, suprug Evine sestre Gretl Braun. On je ranije od Himlera imao naređenje da organizuje avion Junkers Ju-52 koji je grupu čekao na aerodromu Hohenzolerndam.

Do tamo su ih prebacila tri tenka i dva poluguseničara. Associated Press i Reuters  godinama su kasnije, tačnije 1947. razgovarali s pilotom Peterom Baumgartom koji je tvrdio da je dočekao Hitlera na pisti i odletio s Hitlerom, Evom i njezinim šurakom iz Berlina do aerodroma Tonderu u Danskoj. Skupina se potom ukrcala u drugi avion koji ih je prebacio do Travemundea na nemačkoj obali. Od tamo ih je drugi avion prevezao u Reus u Kataloniji, u područje koje su Frankove snage držale pod strogom kontrolom. Iz Katalonije su prebačeni na Kanarske otoke, od kuda su podmornicom klase IX krenuli prema Argentini.

Pred kraj rata, nacisti su znali da postoji mogućnost njihovog potpunog poraza i počeli su se pripremati. Prvi je to shvatio Borman, koji je 1943. pokrenuo operaciju ‘Orlov let’ putem koje su krijumčarili zlatne poluge, dragulje i ostale dragocenosti iz Nemačke u skrovišta širom sveta, a najviše u Južnu Ameriku.

Najviše zlata je slato u Argentinu zbog druge Bormannove akcije, operacije ‘Vatrena zemlja’, kojom je pokušavao osigurati skrovište nacističkim vođama u Patagoniji u Argentini. Vilijams i Dunstan dokaz za te teze pronalaze u raznim dokumentima, ali i u činjenici da su argentinske zlatne zalihe višestruko uvećane u kratkom periodu. Rezerve su skočile s 346 tona 1940. na 1173 tona 1945. što odgovara iznosu od 1,4 milijarde dolara.

53 dana otkako su krenuli s Kanara, Hitler i Eva su se iskrcali na obali Argentine. Tokom života u Južnoj Americi više su se puta selili da bi se na kraju skrasili u podnožju Anda. U palatu Inalko preselili su se 1947. godine, a odabrana je zbog svoje potpune nepristupačnosti. Područje između San Karlos de Bariločea i Vila La Angosture u pokrajini Rio Negro neodoljivo je podsećalo na Bavarsku, a palata Inalko na Berghof.

Nedaleko od granice s Čileom, na najudaljenijem kraju jezera Nahuel Huapi, Inalko je bio skriven od pogleda i do njega se moglo doći samo brodom ili hidroavionom. Celu su tu dolinu prizvali “Dolina Adolfa Hitlera” dok su se okolna naselja zvala Deutschland (Nemačka), Heimat (Domovina) i Vaterland (Zavičaj).

Hitler je umro u februaru 1962.

Vilijams i Dunstan nadalje tvrde kako je Eva 1954. napustila Hitlera i preselila se u gradić Neuquén, gde još dan-danas postoji njena kuća za koju svi žitelji znaju. Svoje tvrdnje potkrepljuju izjavom advokara koji je vodio brakorazvodnu parnicu, a koji i danas živi u Buenos Airesu.

U “Hitlerovoj dolini” je od 1947. živio i Firerov doktor, izvesni Oto Lehman. Njegove navodne memoare sačuvao je mornar s broda Admiral Graf Spi Heinrih Beth, s kojim je dr. Lehman negovao obolelog Hitlera. Beth je memoare predao kapetanu Manuelu Monasteriju s kojim se sprijateljio ’70-ih godina 20. veka.

Monasterijeva knjiga iz 1987. “Hitler murió en la Argentina” (“Hitler je umro u Argentini”) obuhvaća neka Lehmannova zapažanja i Betheova sećanja. Hitler je najverovatnije bolovao od Parkinsonove bolesti i to još od ’30-ih godina prošlog veka.

Nakon 1950. simptomi su mu se pogoršali, a pogotovo nakon što se 1955. preselio u La Klaru. Politika mu više nije bila važna, povukao se u sebe i nije imao dodira s spoljnim svetom. Lehman je opisao kako je u razdoblju od 1955. do 1961. Hitler neprekidno fizički i mentalno propadao, a lice mu je postalo delimično paralizirano.

U podne, 12. februara 1962. tada 72-godišnji Hitler srušio se u kupatilu. Tri sata kasnije doživio je moždani udar i tokom noći pao u komu. Umro je 13. februara u 15 sati, zabežio je dr. Lehman.