Kontroverzna tvrdnja britanskog istoričara: ‘Ruski carevi su bili monstrumi žedni krvi’

Petar Veliki
Wikipedia

Britanski istoričar Sajmon Sebag Montefjore objavio je novu knjigu o ruskim carevima, u kojoj vladare dinastije Romanov predstavlja kao despote “žedne krvi”. Car Nikolaj II je, prema njegovim pisanjima, čak i stradanje u Prvom svetskom ratu u kom je izginulo više od 1,2 miliona Rusa, video kao “jačanje nacionalnog jedinstva”.

 

Njegov predak Nikolaj I je tokom posete kraljici Viktoriji 1844. odbio da spava u “dekadentnoj raskoši mekanih kreveta i odabrao gvozdeni krevet, koji je nosio sa sobom”, piše Dejli mejl.

Nikolajev brat Aleksandar I bio je toliko oduševljen Napoleonom da je, uprkos bitkama kod Austerlica i Borodina, želeo da se udruži s Francuskom i napadne Britansku Indiju.

Ono čime se carevi dinastije Romanov nisu zanimali, piše Montefjore, bili su demokratija, izbori i otvoreni parlament. Svi su verovali u despotsku vladavinu.

Petar Veliki ubio je sopstvenog sina

– Narod je kao deca. Oni nikad ne nauče da pišu, dok ih učitelj ne natera – govorio je Petar Veliki, podseća ovaj britanski istoričar.

Petar, kog je sin Aleksej mrzeo, naložio je da ga uhapse i smeste u sobu za mučenje. Carević je trpeo torturu nekoliko sati i na posletku umro od gubitka krvi, ali je Petar kasnije na sahrani gorko plakao.

Njegovo najveće dostignuće, prelepi Sankt Peterburg, sagradili su robovi, piše Montefjori.

U Montefjoreovoj knjizi ima i priča o trovanju, instrumentima mučenja i nabijanju na kolac. Iako su Romanovi živeli u luksuzu noseći krznene kapute i šešire optočene dijamantima, mrtva tela ležala su na ulicama.

Centar moći bio je Kremlj, u kom je neprekidno radilo 14 soba za mučenje, “izuzev nedeljom”, a leševi onih koji su skončali u mukama danima su trulili oko njegovih zidina.

Dvanaest careva iz dinastije Romanov je ubijeno

 

 

Tokom 304 godine, koliko je dinastija trajala, Romanovi su predstavljali “megalomane, čudovišta i svece”, piše ovaj istoričar. Dvanaest careva je ubijeno, među kojima dva davljenjem, jedan ubadanjem, jedan dinamitom i dva iz vatrenog oružja. Pavle I ubijen je udarcem zlatnom burmuticom u lice. Aleksandru II raznete su noge u bombaškom napadu.

Ni prirodna smrt im nije dolazila lako, pa je Petar Veliki umro od gangrenozne bešike, a njegova udovica patila je od “groznice, astme, kašlja, krvarenja iz nosa i otečenih udova”.

Romanovi, čija je kuća iznikla od mongolskih kanova i vizantijskih careva, nasledili su divljaštvo srednjovekovnog vladara Ivana Groznog, piše Montefjori.

Ipak, život na dvoru uključivao je mnoštvo zabava, pa se na banketima služio jelovnik od 70 jela – s mesom medveda, labudom punjenim šafranom i ogromnim količinama votke.

Car Aleksej je, međutim, bio veoma religiozan. Budio se svakog jutra u četiri kako bi se molio punih šest sati. Velikodostojnici koji su propuštali dolazak u crkvu ponekad su bacani u zaleđenu reku. Smatrao je sebe svetom figurom koju “niko nije smeo da gleda u oči”.

 

Sve do 18. veka žene ruske carske porodice morale su da poštuju stroga pravila ponašanja. Redovno su odlazile u crkvu, ali pod velom i u odvojenim prostorijama, kako ih niko od naroda ne bi video. Ogledala i šminka bili su zabranjeni kao “demonski”.

S vremenom, narod više nije mogao da trpi njihovu torturu i revolucionari i pobunjenici sve su žešće napadali vlast.

Između 1905. i 1910. ubijeno je 16.000 državnih zvaničnika i birokrata, a iz ozlojeđenosti je otpočela boljševička revolucija.