Luda priča o KRAĐI AJNŠTAJNOVOG MOZGA: Naučnikove “sive ćelije” lutale po Americi pola veka

Albert Ajnštajn
Wikipedia

Dana 17. aprila 1955. godine najveći naučnik svoje generacije, Albert Ajnštajn došao je u Prinston bolnicu zbog bolova u prsima. Do sledećeg jutra je preminuo zbog unutrašnjeg krvarenja, izazvanog pucanjem aorte.Dok se vest o smrti velikog genija širila svetom, u bolnici se dogodilo nešto šokantno.

 

Doktor Tomas Stolc Harvi je radio tog jutra kao patolog. Sedam sati nakon što je naučnik proglašen mrtvim, Harvi je započeo sa autopsijom za koju je tvrdio da ima dozvolu.

Nakon što je utvrdio uzrok smrti, Harvi je uklonio i izmerio Ajnštajnov mozak. Kasnije je izjavio da je znao da ima dozvolu za autopsiju i da je pretpostavio da će proučavati i mozak genijalca. Ipak, do danas nisu pronađene nikakve dozvole za ovaj zahvat.

Nakon što su učinjeni svi proračuni i merenja, Harvi je mozak stavio u formaldehid, izvadio je Ajnštajnove očne jabučice – koje je posle dobio Ajnštajnov oftamolog dr Henri Adams, pa je ostatak tela pripremio za kremaciju.

Uklanjanje mozga i očiju nije bilo u skladu sa poslednjim željama velikog naučnika, koji je ostavio detaljna uputstva o tome da želi da se celo njegovo telo kremira, a pepeo prospe na tajnom mestu, kako bi sprečio moguće idealizovanje.

Dakle, uz to što je Harvi išao protivno svim Ajnštajnovim željama, on nije imao ni pravno ni zdravstveno pokriće za ono što je učinio, jer nije bio neurohirurg.

Postoje dve teorije zašto je ipak to učinio. Prema jednoj, to je uradio na nagovor Harija Cimermana, Ajnštajnovog ličnog lekara i Harvijevog mentora. Cimerman to nikad nije javno potvrdio, iako je naknadno zatražio mozak genijalca.

Druga teorija je da je Harvei možda bio inspirisan istraživanjem Lenjinovog mozga, pa ga je „poneo trenutak i bio je opčinjen prisustvom takve veličine“.

Koji god slučaj bio odgovoran za njegov čin, Harvi je 19. aprila retroaktivno zatražio dozvolu od Ajnštajnovog sina Hansa Alberta da zadrži mozak, što mu je ovaj dopustio nakon obećanja da će pažljivo istražiti mozak njegovog oca i objaviti otkrića u legitimnom naučnom časopisu.

Kad je Njujork Tajms objavio Ajnštajnovu umrlicu, u njoj je pisalo da je Harvi izveo autopsiju uz dozvolu naučnikovog sina, pa su objavili i naslov da je sin zatražio istraživanje očevog mozga.

Svi su želeli deo Ajnštajnovog mozga

Kad se proširila vest da Harvi poseduje Ajnštajnov mozak, iz celog sveta su se počeli

 

da mu se javljaju naučnici koji su želeli da ga proučavaju, a između ostalog je molbu poslao i Cimerman iz Njujorka, koji je dobio potvrdu da će on imati prvi uvid. Samo što Ajnštajnov mozak nikad nije dobio!

Prinston bolnica je ubrzo objavila da mozak ostaje kod njih u Nju Džersiju, pa je započela velika bitka oko toga kome pripada mozak.

Tehnički gledano, bolnica nikad nije imala pravo na mozak već Harvi, koji ga je držao u staklenoj posudi u kod kuće.

Uskoro je Harvi dobio otkaz, pa je otišao na Univerzitet u Pensilvaniji. Tamo je uz pomoć tehničara, snimio hiljadu slika (slajdova) mozga i usitnio ga na 240 komada, spakovavši ih u celuloidne kocke. Nekoliko komada je dao Cimermanu, a ostatak je stavio u dve tegle sa formaldehidom.

Harvi se uskoro razveo, a njegova bivša supruga je pretila da će se pobrinuti za ostatke mozga. Budući da to nipošto nije želio da dopusti, odneo je mozak u Kanzas gde je počeo da radi kao nadzornik u biološkoj laboratoriji za testiranja. Za sve vreme boravka tamo, mozak je držao u kutiji ispod malog hladnjaka.

Sledećih 30 godina, Harvi se puno selio i svuda sa sobom je nosio Ajnštajnov mozak, iako nikad nije objavio nijedno istraživanje. Povremeno bi mu se javili naučnici kojima bi poslao slike u nadi da će oni obaviti njegov posao, tj. objaviti naučni rad o mozgu.

Nekoliko puta se priča o naučnikovom mozgu opet pojavila u javnosti, pogotovo nakon članka kog je 1978. godine objavio Stiven Levi u časopisu Nju Džersi Mantli.

Tek 1985. godine objavljeno je prvo istraživanje mozga velikog genijalca, nakon što je Marijen Dajamond sa Univerziteta UCLA dobila nekoliko delića mozga od Harvija. Premda je njeno istraživanje bilo daleko od zaključnog, smatrala je da je mozak imao više ćelija za svaki neuron od drugih.

Drugim rečima, ćelije su imale veće „metaboličke potrebe“ od drugih, te mu je bilo potrebno više energije koju je više trošio, a to je mogao biti i razlog zašto je imao bolje umeće pri konceptualnom razmišljanju.

Iako su novija istraživanja pokazala da to nije tačno, napokon su se pojavila prva istraživanja Ajnštajnovog mozga.

Godine 1988. Tomas Harvi je ostao bez lekarske dozvole jer se nije na vreme pojavio na stručnom ispitu u Misuriju, a nekoliko godina posle se susreo sa Ajnštajnovom unukom Evelin u Kaliforniji, piše Biznis Insajder.

Harvi je na odlasku zaboravio mozak koji mu je Evelun vratila jer nije želela da ima ništa s njim.

Harvi je preminuo 2007. godine, ali je pre toga donirao mozak bolnici Prinston.

Danas se delovi mozga mogu videti jedino u “Muter muzeju” u Filadelfiji.