MESTO NAJVEĆE POBUNE U DRUGOM SVETSKOM RATU: Logoraši su gazili preko mrtvih kako bi se spasili nacističkog zla!

Sobibor
Wikipedia

Koncentracioni logori Sobibor, Belzec i Treblinka bili su smešteni u delu istočne Poljske koji su nacisti nazivali Generalno Gubernatorstvo. Bio je to deo koji su Nemci okupirali 1939. godine i imalo je autonomni status.

 

Logori su bili ključno područje za sprovođenje nemačkog plana konačnog istrebljenja svih Jevreja i Roma pod tajnim imenom ‘Rajnhart’. O velikom begu iz Sobibora jedan od preživelih logoraša, Tomas Toivi Blat napisao je knjigu “Iz pepela Sobibora: Priča o preživljavanju“. U njoj je ispričao kako je izgledao sad već legendarni beg stotina Jevreja iz ove fabrike smrti.

Od marta 1942. do oktobra 1943. u pomenuta tri logora ubijeno je između 1,6 i 2 miliona Jevreja, kao i nepoznat broj Roma i sovetskih ratnih zarobljenika.

Kad bi ljude dovezli u logore, SS oficir bi ih uverio da će im se sve lične stvari vratiti i da će uskoro biti prevezeni u Ukrajinu da tamo žive i rade, ali ih najpre moraju zaprašiti i dezinficikovti da bi sprečili bolesti.

Ljudi su počeli da se vesele, neki od njih su počeli da tapšu a drugi su zaplesali i zapevali, srećni da su preživeli neljudski transport u stočnim vagonima – priča Eda Lihtman, jedna od ukupno 58 preživelih logoraša.

Većina njih bila je već isti dan ugušena plinom i kremirana. Nisu dočekali ni veče – kaže ona.

Glasine o zatvaranju logora

U logoru su nešto drugačiji status imali tzv. zaposleni Jevreji, njih šeststotinak, koji su vodili logor. Međutim, ni oni nisu izbegli smrt, jer su Nemci iz ove grupe stalno ubijali ljude da bi sprečili mogućnost organizovanja pobune i da se ne bi osetili sigurno. Mrtve su zamenjivali novim logorašima, pa im je tako bilo lakše da nadgledaju logor, opisao je Toivi Blat u svojoj knjizi.

 

Okolnosti su se promenile u leto 1943. godine, kad su se pojavile prve glasine o zatvaranju. Broj vozova kojima su dovodili ljude se naglo smanjio. U junu je zatvoren logor Belzec i 600 ljudi je dovezeno u Sobibor. Približavala se i Crvena armija, pa je Himler hteo da hitno ukloni tragove masovnog istrebljenja.

Deset mrtvih za jednog odbeglog

Nekako u to vreme prvih deset logoraša uspelo je da pobegne jer su radili u obližnjoj borovoj šumi. Međutim, to je samo izazvalo bes Nemaca i odmazdu nad logorašima. Iako je bilo pravilo da za svakog begunca ubiju po 10 ljudi, ovaj put su pobili 72 holandska Jevreja.

U junu 1943. godine oko logora su postavili minsko polje široko 15 metara da bi sprečili beg, a već u septembru je ubijeno 100 zatvorenika jer su čuvari otkrili tunel koji su počeli da kopaj.

Strah od odmazde

Zato je ostao još samo jedan plan, a to je bio masovni beg. Jedan od glavnih organizatora bio je Leon Feldhendler. Njegov rođak i jedan od preživelih je Ester Rab.

Počeli smo da se organizujemo, a snagu nam je dala pomisao da bismo mogli da se osvetimo za sve one kojih više nije bilo. Feldhendler je znao da nam nedostaje vojničkih znanja, a onda smo otkrili da je u logor došao Aleksander Pečerski, Jevrej i bivši poručnik u Crvenoj armiji. Na masovni beg odlučili smo se da bi izbegli odmazdu nad onima koji bi ostali. Odabrali smo nekolicinu pouzdanih logoraša i rekli im za plan, kako bi mogli da organizuju ostale i da budemo sigurni da za naš naum neće saznati Nemci – piše Blat.

 

Kovanje plana

Novi plan zahtevao je preciznu pripremu u vrlo kratkom vremenu. U oktobru su dva najopasnija oficira u logoru otišli na dopust. Bili su to zamenik zapovednika Gustav Vagner kojeg su zvali Zver i njegov kolega Hubert Gomerski.

Wagnerov odlazak nam je podigao moral. Bio je vrlo okrutan i jako inteligentan. Stalno je bio u pokretu i znao bi iznenada da se pojaviti na mestu gde ga nikad ne bi očekivali.

Akcija je počela 14. oktobra. Najprije su SS oficire jednog po jednog odveli u radionice i ubili. Isekli su telefonske linije, uzeli oružje i onesposobili automobile. Dvojici zatvorenika koje su Nemci koristili da nadziru ostale logoraše, rekli su da pozovu sve ljude kao i obično.

Nema povratka

Međutim, u kritičnom trenutku jedan od stražara otkrio je mrtvog SS-ovca i uključio alarm. Usledila je panika. Pečerski je skočio na sto i vikao na ruskom da nema povlačenja jer će svi biti ubijeni.

Oni od vas koji prežive, neka svedoče, neka svet zna šta se ovde dogodilo – viknuo je.

Toga dana u logoru je bilo 550 zatvorenika, a oko 400 se odlučilo za beg. Dok su Nemci i Ukrajinci nasumično pucali po masi, zatvorenici su krenuli prema glavnim vratima i srušili ogradu, skačući jedni preko drugih, gazeći one koji su pali, a zatim izašli u minsko polje.

Leševi su bili svuda, a buka pucnjave i eksplozija mina, brujanje mitraljeza probijali su bubne opne. Nakon toga nismo više imali nikakav plan. Nismo sanjali slobodu; nastojali smo samo da uništimo logor i poginemo od metaka, a ne od plina – piše Blat u svojoj knjizi.

 

Mrtvi posvuda

Autor knjige padao je nekoliko puta tokom trka prema šumi:

Svaki put sam ustao i trčao dalje… 100 metara… 50 metara… 20 metara… i šuma napokon. Iza nas krv i pepeo. Mitraljezi su pucali na sve do poslednjeg.

Osamdeset ljudi je poginulo pokušavajući da pobegnu. Još 170 ubijeno je u šumi.

Na kraju rata preživelo je samo 58 pobunjenika. Mnoge je ubila poljska policija ili su umrli u borbama na strani partizana i Crvene armije. Himler je ubrzo nakon toga naredio zatvaranje logora, a oni koji su ostali, bili su streljani.

Živi da bi svedočili

Leon Feldhendler stigao je u Lublin, ali je umro u aprilu 1945. pošto je ranjen u borbi. Aleksander Pečerski se pridružio partizanima. Nakon rata optužen je za izdaju jer je dopustio da ga zarobe nacisti. Pušten je iz zatvora 1953. godine, ali mu je uskraćeno pravo izlaska iz Sovjetskog Saveza. Umro je u Rostovu na Donu 1990, a Vladimir Putin posthumno ga je odlikovao ordenom hrabrosti 2016. godine.

Tomas Blat živeo je u Kaliforniji. Objavio je nekoliko radova o Sobiboru i doprineo svojim svedočanstvima snimanje filmova. Godine 2009. Blat je svjedočio na suđenju Janu Demjanjuku, čuvaru Sobibora. Osuđen je na pet godina zatvora, ali je nakon žalbe oslobođen, a umro je u staračkom domu 2012. godine.