Rođen Paja Jovanović, srpski slikar – 1859. godina

Slikanje žena za Paju je uvek značilo slikanje lepote. On, jednostavno, nije želeo da ih vidi ružne i stare. Čak i kada se radilo o ne baš tako lepim ženama, uvek se trudio da pronađe lepotu u njima.

Pavle Paja Jovanović je bio jedan od najvećih srpskih slikara i tipičan predstavnik akademskog realizma. Zahvaljujući izuzetno bogatom opusu a naročito delima sa temama iz narodnog života i onim sa istorijskom tematikom snažno je i široko uticao na likovno obrazovanje, kulturu, ali i na rodoljublje.

Od 1905. godine u stvaralaštvu Paje Jovanovića preovlađuje slikanje portreta. Svojom kičicom ovekovečio je vladare, političare, aristokrate, bankare, naučnike, umetnike…

Još u vreme svog boravka u Americi, 1902. naslikao je „portret Mihaila Pupina”, i njegove ćerke (portret gospođice Pupin).

Boraveći na crnogorskom dvoru, 1903, na poziv kralja Nikole, naslikao je jedan od svojih najmilijih likova, „portret princeze Milice”, zatim portrete „prestolonaslednika Danila” i „kralja Nikole”.

U Beču je slikao starog cara „Franju Josifa” i izradio čak devet njegovih portreta za razne austrijske ustanove.

Čini se, ipak, da je sa nešto više žara slikao portrete umetnika: „slikara Simingtona”, „vajara Đoku Jovanovića”.

Ali motiv kome je, bez svake sumnje, posvetio najviše pažnje, jesu „ženski likovi”: Gospođa Mirka, Gospođa Štraus, Gospođa Šink, Gospođa Hadson, Baronesa Erlanger, Igračica Bergel, Gospođa Kaufman, Gospođa Doblin, Sofija Dunđerski, Teodora Dunđerski, i više portreta, najpre modela, a zatim njegove supruge Muni.

Slikanje žena za Paju je uvek značilo slikanje lepote. On, jednostavno, nije želeo da ih vidi ružne i stare. Čak i kada se radilo o ne baš tako lepim ženama, uvek se trudio da pronađe lepotu u njima. Mnogi likovni kritičari su mu zamerali zbog toga, i upućivali žestoke čak i zajedljive kritike. Ali on je ostao dosledan sebi i svojoj životnoj mudrosti: „Veština je naći lepotu”.

Sa otpočinjanjem Prvog svetskog rata seli se u Ženevu gde je živeo od slikanja portreta poznatih i bogatih ljudi.

U međuvremenu, odlučio je da se oženi mladom Bečlijkom, Herminom-Muni Dauber. Venčali su se 27. marta 1917. godine u Budimpešti. Muni je bila kći nastojnika kuće u kojoj je imao atelje (u Beču) i njegov dugogodišnji model. Prelepa mlada žena bila je njegovo nadahnuće i muza, koju je ovekovečio na mnogobrojnim portretima, a ona mu je bila potpuno odana i posvećena, do kraja života.

Po okončanju Prvog svetskog rata Paja neko vreme boravi u Beogradu, kada slika portrete članova vladajuće kuće Karađorđevića (kralja Aleksandra Karađorđevića, „kraljicu Mariju Karađorđević”) i dekoriše kapelu na Dedinju.

Ubrzo se vraća u Beč gde najviše vremena provodi u svom ateljeu.

Paja je prvi put došao u Beograd 1910. godine, na poziv kralja Petra I. Utiske o svom prvom susretu sa gradom za koji će ostati vezan zauvek opisao je ovim rečima:

„Za malo dosade na granici – pregled carine i pasoša – bogato si nagrađen kada voz sa grmljavinom protutnji savski most, a Beograd u zraku jutarnjeg sunca, kao zlatom obasut pojavi se pret tobom… Ali, po svoj prirodi Beograd je jedinstven između dve silne reke, grad je sazidan na strmoj steni a na istoj visini sa gradom leži varoš sama, kao golemi zmaj. – Jest! sa gradom kao glavom i silnim trupom na grebenu”.

I pored velike angažovanosti i posla na svim stranama sveta ovo je bio grad kome se uvek vraćao, na kraće ili duže vreme.

Pred Drugi svetski rat, 1939. godine odlučio je da napusti Beč i preseli se u Beograd. Tu je proveo teške godine okupacije i prve poratne godine. Iako već u dubokoj starosti i dalje je slikao.

Neprilike sa imovinom u Beču naterale su ga da se tamo vrati 1950. godine. Ali već iste te godine započeo je prepisku sa upravom Muzeja grada Beograda oko svoje likovne ostavštine i otvaranja Legata. Želeo je da ostavi svome gradu, kako je govorio „ono što bi vredelo čuvati” od njegovog rada i alata: štafelaje, slikarski alat, počete slike i skice, mape sa crtežima i reprodukcijama; kako bi se napravio jedan atelje-soba majstora, zanimljiva za gledaoce koji bi želeli više da saznaju o njemu, njegovom radu i delu.

Tako je, 1970. godine, otvoren Legat slikara Paje Jovanovića u kome su izložene umetnikove slike, lične stvari, skice, beleške, fotografije, dokumenti, mnogobrojna odlikovanja, medalje, diplome, priznanja. Na štafelaju stoji njegova poslednja slika: buket crvenih ruža.

Paja Jovanović umro je 30. novembra 1957. godine u Beču. Kao što je želeo, urna sa pepelom preneta je i položena da večno počiva u voljenom Beogradu.

Petar Petrović je 2012. objavio knjigu „Sistemski katalog dela Paje Jovanovića” u kom je obrađeno 1099 dela, pri čemu se pretpostavlja da postoje i dela za koja će se tek saznati.

 

Ostali događaji na današnji dan:

1133. Nemački kralj Lotar II krunisan je za rimskog cara tokom pohoda na Rim, koji je preduzeo da u Rim vrati prognanog papu Inoćentija II.

1783. Francuski pronalazači braća Etjen i Žozef Mongolfje prvi put su javno demonstrirali letenje balonom punjenim zagrejanim vazduhom.

1798. Umro je italijanski avanturista Đovani Kazanova de Saingalt. Tokom burnog života bio je sekretar kardinala, pomorski oficir, opat, kockar, alhemičar, violinista, špijun, bibliotekar, a u istoriju je ušao kao neumorni ljubavnik.

1831. Belgijski Kongres proglasio je princa Leopolda iz dinastije Saks-Koburg za prvog monarha nezavisne Belgije.

1859. Rođen je srpski slikar Paja Jovanović, predstavnik akademskog realizma, član Srpske akademije nauka i umetnosti, prvi srpski slikar koji je stekao evropsku reputaciju („Seoba Srba”,„Proglašenje Dušanovog zakonika”, „Takovski ustanak”).

1867. Rođen je finski maršal i državnik Karl Gustav Emil fon Manerhajm, predsednik Finske od 1944. do 1946. Prema njegovoj zamisli izgrađena je između dva svetska rata “Manerhajmova linija” odbrane prema SSSR duž sovjetsko-finske granice.

1916. Kod Ljvova, u Prvom svetskom ratu počela je ofanziva ruskog generala Alekseja Brusilova, koja je značajno olakšala položaj saveznika na zapadnom fronut i u Italiji. Brusilov je u avgustu potukao trupe sila Osovine i zarobio oko 400.000 vojnika.

1920. U dvorcu Trijanon kod Pariza sile Antante su posle Prvog svetskog rata potpisale mirovni ugovor sa Mađarskom i oduzele joj teritorije koje je držala u okviru Austro-Ugarske. Oko 3,5 miliona Mađara ostalo je izvan matične zemlje, najviše u Rumuniji.

1941. U egzilu u Holandiji umro je Fridrih Vilhelm II, pruski kralj i nemački car (1888-1918). Sprovodio je politiku ekspanzije Nemačke preko Balkana na Bliski i Srednji istok i učvršćivanja kolonijalnih poseda. U novembru 1918. primoran je da abdicira.

1942. Počela je četvorodnevna bitka za pacifička ostrva Midvej, u kojoj su Amerikanci naneli prvi ozbiljan poraz Japancima u Drugom svetskom ratu.

1943. Vojnim pučem zbačen je sa vlasti predsednik Argentine Ramon Kastiljo.

1944. Savezničke trupe ušle su u Rim u Drugom svetskom ratu.

1946. General Huan Peron izabran je za predsednika Argentine. Oboren je s vlasti vojnim pučem 1955, nakon čega je živeo u egzilu. U zemlju se vratio 1973, kada je formirana peronistička vlada Hektora Kampore i ponovo je
izabran za predsednika. Posle njegove smrti 1974. položaj predsednika preuzela je njegova supruga Izabela Peron.

1971. Umro je mađarski marksista i književni kritičar Đerđ Lukač. Bio je ministar u vladi Imre Nađa 1956, a posle njegovog pada privremeno je proteran u Rumuniju. Kasnije se povukao iz javnog života („Istorija i klasna svest”, „Razaranje uma”, „Mladi Hegel”).

1989. Kineske vlasti su tenkovima rasturile studentske demonstracije na pekinškom trgu Tjenanmen na kojima je tražena demokratizacija zemlje. Prema zvaničnim podacima poginulo je 300 ljudi, a 7.000 je povređeno, a prema izveštajima većine svetskih medija poginulo je više hiljada ljudi.

1989. Na prvim višepartijskim izborima u Poljskoj, nakon skoro 50 godina, opoziciona koalicija i alternativni sindikalni pokret „Solidarnost” nadmoćno su pobedili vladajuće komuniste, što je označilo kraj komunizma i sovjetske prevlasti u Poljskoj. Vođa „Solidarnosti” Leh Valensa u decembru 1990. postao je predsednik Poljske.

1991. Komunistička vlada Fatosa Nanoa u Albaniji podnela je ostavku nakon 20-dnevnog generalnog štrajka.

1993. Savet bezbednosti UN odobrio je slanje naoružanih trupa u Bosnu radi zaštite šest “zona bezbednosti” (Sarajevo, Tuzla, Žepa, Srebrenica, Goražde i Bihać) sa ovlašćenjem da upotrebe oružje, a u slučaju potrebe, odobreno je dejstvo NATO avijacije.

1996. Evropska raketa „Arijana 5″ eksplodirala je 40 sekundi posle lansiranja.

2003. Hrvatska vlada je na šest meseci suspendovala vizni režim za građane Srbije i Crne Gore, koji je bio na snazi oko 12 godina.

2003. Na izborima u Togou predsednik Gnasingbe Ejadema osvojio je novi petogodišnji mandat. Na čelo države došao
je vojnim udarom 1967. i važi za afričkog lidera koji najduže vlada.

2004. U Rimu je umro poznati italijanski komičar Nino Manfredi (84), poslednji od čuvene četvorke italijanskih komičara koju su činili još Toto, Vitorio Gasman i Alberto Sordi.

2006. Pobedom na predsedničkim izborima, bivši predsednik Alan Garsia vratio se na politicku scenu Perua, nakon što je njegova vlada 80-gih godina svoj mandat završila ekonomskim krahom, nasiljem pobunjenika i optužbama za zloupotrebu položaja.