Rođen Stepan Stepanović – Stepa, srpski i jugoslovenski vojvoda – 1856. godina

Stepa Stepanović je rođen 28. februara/11. marta 1856. godine u selu Kumodraž kod Beograda. Bio je treći sin, a četvrto dete po redu. Ime je dobio po svom dedi Stepanu, po kome je cela njegova porodica nazvana Stepanović.

Njegova majka Radojka je, zbog kućnih i poljskih poslova, imala vrlo malo vremena za njega i često bi ga ostavljala kući sa svojom svekrvom da se o njemu stara. Stepa je o svom ranom detinjstvu ovo rekao: „Kada bi me mati uprtila na leđa i nosila na njivu, ja bih se toliko drao i udarao nogama u prtači, da bi mi noge bile sve krvave od trenja dok smo stigli na njivu. Mati nije imala vreme da se bavi oko mene i mojih nogu, već bi me tako ostavila i rane bi prolazile same od sebe.”

Kada je malo porastao, Stepanoviću su dali da čuva stoku. Jednom ga je neki mladi neukrotiv bik zakačio rogom po trbuhu i rasporio ga. Stepu je spasila strina koja ga je prišila iglom i koncem, pa se tako oporavio za desetak dana.

Gimnaziju je pohađao u Kapetan-Mišinom zdanju, u Beogradu. Da bi pohađao gimnaziju morao je često da služi bogatije beogradske porodice. Septembra 1874. godine, kada je trebalo da upiše šesti razred gimnazije, Stepanović se upisao u XI klasu Artiljerijske škole. Artiljerijska škola je u to vreme imala više tehnički karakter, tako da se je posebna pažnja posvećivala matematičkim predmetima u kojima Stepanović nije bio dobar, a nisu mu išli ni strani jezici. Juna 1876. godine, posle izbijanja Srpskog-turskog rata, cela XI klasa dobija narednički čin i upućuje se na front.

Stepa Stepanović je bio učesnik je srpsko-turskih ratova (1876 – 1878), kao pitomac-narednik, kasnije potporučnik. U periodu između bitaka na Slivnici i kod Kumanova obavljao je dužnosti komandanta bataljona, puka, brigade i divizije i pomoćnika načelnika Glavnog đeneralštaba.

Dva puta bio je i ministar vojni. U tom periodu Srpska vojska je u organizacionom, stručnom, materijalnom i moralnom pogledu bila dobro pripremljena za predstojeće ratove. U Prvom balkanskom ratu (1912 – 1913) Stepa Stepanović je komandovao Drugom armijom.

U Drugom balkanskom ratu, armija pod Stepinom komandom požrtvovano je branila nišavsku zonu sa utvrđenim logorom u Pirotu. Kada je počeo Prvi svetski rat, kao zastupnik odsutnog načelnika Štaba Vrhovne komande Radomira Putnika, rukovodio je mobilizacijom i koncentracijom Srpske vojske. Posle Putnikovog povratka u zemlju, ponovo preuzima dužnost komandanta Druge armije i sa njenim glavnim snagama izvodi marš-manevar preko Koceljeve i Tekeriša. U noćnom napadu, na istočnim padinama Cera, porazio je 21. diviziju austrougarskog 8. korpusa čime je omogućio pobedu Srba u Cerskoj bici. Za tu savezničku pobedu nad Centralnim silama, 20. avgusta 1914. godine, unapređen je u čin vojvode.

Njegova armija je u bici na Drini požrtvovano branila Mačvu, uspešno odbijala više koncentričnih napada nadmoćnijih austrougarskih snaga, prikovala Poćorekovu Petu armiju za obale Drine i Save i mesecima iscrpljivala i trošila njene snage.

U Kolubarskoj bici (od 16. novembra do 15. decembra 1914), Druga armija je na desnoj obali Kolubare najpre zaustavila neprijateljski napad, a zatim učestvovala u manevarskim poduhvatima vojvode Radomira Putnika i generala Živojina Mišića, što je dovelo do sloma austrougarske Balkanske vojske.

Za vreme invazije na Srbiju u jesen 1915. godine, Stepanovićeva armija je zajedno sa Timočkom vojskom, osujetila pokušaj bugarske Prve armije da kroz nišavsku zonu prodre u pozadinu glavnih snaga Srpske vojske angažovane na severnom frontu i time umnogome doprinela propadanju Makenzenovih planova o brzom okruženju i uništenju Srpske vojske. Iako je imao značajnu ulogu u reorganizaciji Srpske vojske na Krfu i njenim prvim uspesima na frontu kod Gorničeva, na Kajmakčalanu i oko Bitolja, najveći uspeh vezan je za proboj solunskog fronta i izbacivanje Bugarske iz rata.

Vojnici Stepanovićeve Druge armije su u jakom naletu probile neprijateljski utvrđeni front na Dobrom polju i Kozjaku i zajedno sa Prvom armijom i savezničkim snagama, bez predaha, gonile razbijene bugarske i nemačke trupe sve dok, 29. septembra 1918. godine, nisu prinudile Bugarsku na kapitulaciju i otvorile put za konačno oslobođenje Srbije. Ta vešto izvedena operacija i prva saveznička pobeda, koju je izvojevala srpska vojska u Cerskoj bici, uvrstile su ga u red najvećih vojskovođa Prvog svetskog rata i srpske ratne istorije.

 

Ostali događaji na današnji dan:

1544 – Rođen je italijanski pesnik Torkvato Taso, autor čuvenog epa “Oslobođeni Jerusalim” koji se smatra jednim od najreprezentativnijih dela italijanske književnosti. Bio je uzor romantičarima, a njegova poezija inspirisala je Getea i Bajrona. Neki njegovi soneti bili su posvećeni Dubrovčanki Cvijeti Zuzorić.

1851 – U Veneciji je prvi put izvedena Verdijeva opera “Rigoleto”.

1885 – Rođen je engleski vozač brzih automobila i čamaca Malkolm Kempbel, koji je između 1924. i 1935. devet puta obarao svetski rekord u brzini vožnje automobilom, a između 1937. i 1939. triput u vožnji čamcem. Postao je 1935. prvi čovek koji je automobilom “Plava ptica” vozio brže od 300 milja na čas (483 kilometra).

1913 – Velika Britanija i Nemačka su postigle sporazum ogranicama afričkih kolonija Nigerije i Kameruna.

1917 – Britanske trupe su zauzele Bagdad u Prvom svetskom ratu.

1920 – Emir Fejsal proglašen je kraljem nezavisne Sirije.

1938 – Artur Sajs-Inkvart je postao austrijski kancelar umesto Kurta fon Šušniga, a narednog dana Hitlerove trupe ušle su u Austriju.

1941 – Kongres SAD izglasao je, na predlog predsednika Ruzvelta, Zakon o zajmu i najmu, kojim je Velika Britanija dobila neophodnu vojnu pomoć u Drugom svetskom ratu. Za sprovođenje zakona predviđeno je sedam milijardi dolara.

1955 – Umro je britanski mikrobiolog Aleksander Fleming, koji je 1928. iz gljive penicilium notatum izolovao prvi antibiotik penicilin. Nobelovu nagradu za medicinu podelio je 1945. s engleskim biohemičarem Čejnijem i australijskim lekarom Florijem koji su njegov izum prvi put primenili.

1973 – Hektor Kampora pobedio je na prvim predsedničkim izborima u Argentini od 1965.

1974 – Umro je srpski pravnik Milan Bartoš, jedan od najistaknutijih jugoslovenskih stručnjaka za međunarodno javno pravo, profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, sekretar Srpske akademije nauka i umetnosti.

1975 – U Lisabonu je ugušena pobuna padobranskih jedinica protiv levičarske vojne vlade, a bivši predsednik general Antonio Ribeiro de Spinola je s grupom oficira pobegao u Španiju.

1981 – Pod parolom “Kosovo – republika” u Prištini su izbile studentske demonstracije kosovskih Albanaca, koje su u narednim nedeljama zahvatile celo Kosovo. To je bilo prvi put da su kosovski Albanci masovno podržali ideju o nezavisnoj kosovskoj republici.

1985 – Mihail Sergejevič Gorbačov izabran je za generalnog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Na toj funkciji je nasledio preminulog Konstantina Černjenka.

1985 – Egipćani braća Al Fajed postali su većinski vlasnici čuvene londonske robne kuće “Harods”.

1990 – Parlament Litvanije proglasio je nezavisnost zemlje od Sovjetskog Saveza. To je bila prva sovjetska republika koja se izdvojila iz SSSR-a.

1990 – Čileanski diktator general Augusto Pinoče je posle više od 16 godina prepustio predsednički položaj Patrisiju Elvinu, ali je zadržao komandu nad oružanim snagama.

1998 – Pored snažnih protesta studenata, koji su tražili političke i privredne reforme, general Suharto je počeo svoj sedmi mandat predsednika Indonezije.

1999 – Nakon što je jedan beogradski sud osudio trojicu novinara lista “Dnevni telegraf” na po pet meseci zatvora međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava “Hjumen rajts voč” ocenila je da su napadi jugoslovenskih vlasti na slobodu medija poprimili alarmantne razmere.

2000 – Akademik i advokat Rikardo Lagos ianugurisan je za predsednika Čilea, kao drugi socijalista na čelu te države, posle Salvadora Aljendea ubijenog u državnom udaru 1973.

2003 – Kanadski sudija Filip Kirš izabran je za predsednika prvog stalnog Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, koji će biti nadležan za zločine počinjene bilo gde u svetu. Osnivanje suda podržalo je blizu 90 zemalja, ali ne SAD, Rusija i Kina.

2003 – Vrhovni sud Japana odbio je zahtev 42 Kineza za obeštećenje za vreme koje su proveli na prisilnom radu u Japanu, tokom II svetskog rata, uz obrazloženje da je to bilo jako davno.

2004 – U terorističkim napadima na tri železničke stanice u Madridu oko 200 ljudi je poginulo, a više od 1.400 je povređeno. Na najmasovnijim demonstracijama u istoriji te zemlje, protiv terorizma protestvovalo je preko osam miliona ljudi širom Španije.

2005 – Pripadnici sirijskih trupa napustili su severni Liban, čime je okončano 29-godišnje prisustvo Sirije u toj zemlji.

2006 – Bivši predsednik Srbije i SR Jugoslavije Slobodan Milošević preminuo je u pritvoru Haškog tribunala u Sheveningenu, gde mu se sudilo za ratne zločine. Sahranjen je u dvorištu porodične kuće u Požarevcu.

2011 – Japan je pogodio razorni zemljotres jačine 8,9 stepeni Rihterove skale, sa epicentrom u Tihom okeanu koji je izazvao snažan cunami, najveći u istoriji te ostrvske zemlje. Poginulo je oko 22.000 osoba. Cunami i naknadni udari koji su danima potresali taj deo Japana i oblast gde se nalazi nekoliko nuklearki, izavali su nuklearnu krizu i visok stepen radijacije, posebno u teško oštećenoj nuklearki “Fokušima”.